bloger.ba U praznoj sobi Tišina se smije I bode dušu Svojim oštrim kopljem.
Kategorija > Uncategorized
Moram se odvojit od sanja
Što to ziba sve tanano moje u snu Kako to tvori se sreća kad ruka ruci dlan pokriva u snu Čudno je vrijeme Osmijeh više ne rađa osmijeh U nevidno iscurio dan Jaglaci listom oborili glave Ne sputam li znatiželjno Moram se odvojiti od sanja
Jer si moja
Jedino ti znaš Sunce pretvoriti u svoj kuštravi šeširić, u sumornim popodnevima rominjanje kiše uglazbiti u ditiramb cvrčaka, na oblake okačiti snove te za moj pjesmuljak naći riječi:
Protok
Često kad progovorim ti zašutiš u tvoju šutnju utkani odgovori prođu kao more kroz mreže tajac moćno širi propuklinu između
Naoko(Privid)
Kroz dan kroz ljetni dan vesele žene lako obuvene šetaju gradom smijehom se razmeću namećući se jedna drugoj u sumrak se vraćaju kući tihe tamo tiho gužvaju plahte tražeći spas od gorčine i vrućine
