U ranu zoru, noseći prašinu od putovanja na cipelama, stigao sam pod tvoje prozore da te pjesmom probudim da te snenu poljubim i da tugu koju godinama nosiš, kao cvijet u kosi, kao led otopim
Kategorija > Uncategorized
Misli pjesnikinje
Sve su priče već ispričane stoje još samo pojedinosti između njih stavljam zareze dajući sebi predah u kojem pamtim riječi izišle iz nutrine čuvajući im silinu iz početne naplavine razotkrivam ritam jezika pronalazeći se slavimo jedno drugo
Čini se dovoljno za navijek
Privid je moja staloženost dok mi laži govore u lice jednakom lakoćom kojom se istina govori opirem se iznutra neugodi koja me pronalaze posustajem u traganju za nekim lakorukim kako bi oblikovali stvarnost prstima tvoreći stisak koji čuva iskreni smijeh čini se dovoljan za navijek
Na putu
Mimoilaze me trenuci u nizu ne zapamtih ih za cijelo beskraj je negdje drugo propušteno otugujem te smiono trpim dok stvarnost me razroka gleda poput perle od stakla nebitnu me zakotrlja no opet sam na putu cijela
Plitka rijeka
Ne progovara mi se a u šutnji gubim odvajajući se mukom tek ugađam sebi priznavajući ima nježnosti u rastanku od sebe tajim razumu neimanje snage kojom bih dotakla i pomakla ovo ravnodušno što na predaju podsjeća sve buntovne misli plitka su rijeka nigdje vrtloga da me ponese
Tango slomljenih srca
Jesen prosipa lišće po trotoarima igra se bojama vraćajući vrijeme kada smo uz muziku zaboravljenih svirača odlazili zajedno u noć
