Crni flor

Preslagujem možđane u likvorne oblake
koji su nuspojava
cjelonoćnih coitus interruptusa
tamnih bića i moje savjesti.
U nekom svijetu gdje je Mjesec
jedina svijetla pukotina uma
zovu me Uzorita.
Tamo vlada vječna pomrčina
i Mjesec je tek prijevremeni ejakulat
uzbuđenih šetača Mliječnoga puta.
Oko vrata svezujem crni flor.
Tugujem za izgubljenim dobrim glasom
svoga prerezanog grkljana.
Vrane su preradosne.
Na sahrani trešnjina stabla
njihovo naricanje je najglasnije.
Moja usta rastvorena su
u izgovaranju riječi koju do pola
izjedaju svilenkaste gusjenice.
Ljupki leptiri u noćnoj mori
vraćaju je polutrulu.
Ona je epitaf na mome čelu.
Ja nikad neću biti cijela zakopana.
Od mene će iz kaljuže izvirivati bar riječ.

11 komentara za "Crni flor"

  1. easy rider
    easy rider
    20/06/2018 at 10:46 am Permalink

    Dok sam čitala, projicirale su se slike slične onim Tima Burtona koje rabi u svojim animiranim hororcima…Užitak potpun!

    Pozz

  2. salke
    salke
    20/06/2018 at 10:58 am Permalink

    Preslagujem možđane u likvorne oblake
    koji su nuspojava
    cjelonoćnih coitus interruptusa
    tamnih bića i moje savjesti.
    U nekom svijetu gdje je Mjesec
    jedina svijetla pukotina uma
    zovu me Uzorita.
    Tamo vlada vječna pomrčina
    i Mjesec je tek prijevremeni ejakulat
    uzbuđenih šetača Mliječnoga puta.

    Moćno tvoje unutarnje što slika riječima i niže slike, crno-bijele okvirom iz oblaka. Sjajan izričaj!

    Bravo, Branka!

    Pozz:)

  3. AnjaL
    AnjaL
    20/06/2018 at 11:37 am Permalink

    Uhhh…ne znam bil se bojala il oduševljavala… zadnja dva stiha su me potpuno “dotukla”…uhhh… moćno na surovo-sirov način, bez cenzure… nevjerojatan stil gradnje…

    “Ja nikad neću biti cijela zakopana.
    Od mene će iz kaljuže izvirivati bar riječ.”

  4. ENEDIEL
    ENEDIEL
    20/06/2018 at 1:10 pm Permalink

    U nekom svijetu gdje je Mjesec
    jedina svijetla pukotina uma
    zovu me Uzorita.
    e pa Uzorita ova ti je pjesma mrak
    lp

  5. branka
    branka
    20/06/2018 at 1:58 pm Permalink

    Hvala svima!

  6. Marija
    Marija
    20/06/2018 at 5:13 pm Permalink

    Snažne su te besplodne sjene, a slike surove. Nema mjesta na kojem bi čovjek poželio zastati i to je ono što pjesmu čini samosvojnom, mračno dobrom, ono zbog čega će, usprkos kaljuži, ostati njena riječ prosipati tugu.

  7. Suzana Marić
    Suzana Marić
    20/06/2018 at 5:22 pm Permalink

    “Ja nikad neću biti cijela zakopana.
    Od mene će iz kaljuže izvirivati bar riječ.”

    Ovime si me dotukla. Bravo, Branka ! Ugodan dan ti želim 🙂

  8. Mihaela
    Mihaela
    20/06/2018 at 6:35 pm Permalink

    Pjesma gorkog okusa, ali delicija!

  9. Murtulica
    Murtulica
    20/06/2018 at 9:38 pm Permalink

    “Moja usta rastvorena su
    u izgovaranju riječi koju do pola
    izjedaju svilenkaste gusjenice.
    Ljupki leptiri u noćnoj mori
    vraćaju je polutrulu.
    Ona je epitaf na mome čelu.
    Ja nikad neću biti cijela zakopana.
    Od mene će iz kaljuže izvirivati bar riječ.”

    LP, Branka

  10. roverroverled
    roverroverled
    20/06/2018 at 9:43 pm Permalink

    Branka nenadjebiva si. Ti si cijela jedna nenadjebiva poezija.

  11. Irena Grubišić-Čabo
    21/06/2018 at 6:13 am Permalink

    Lijepo Branka! Pozdrav!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.