Ne vjeruj kiši

kada plače. Zamrznuta

krv u cvatu crnoga maka.

Ne vjeruj kiši

kada plače. Misliš

zima je, a rijeka izvire

iz tmine svoje bedrene kosti.

Tko će djetetu očistiti

život s obraza

i u grlo zadjenuti

bijelu zastavu? Očevi,

ostavite rat bogovima,

oni pokapaju nemrtve. Ne vjerujem

kiši kada plače.

Moje sjene protiv mene,

trn u prisjećanju na krajolik:

razroki putokaz,

strančeva ruka pod nebom.

Ne vjerujem kiši kada plače. Ne vjeruješ kiši kada plače?

Andaluzija pokapana 

zlaćanom žuči,

med u Lorcinim očima. Tri suha cvijeta

u crnini za tebe, majko.

 

Krenimo ka Malpazi. Tmina i tama 

u otkosu Sunca nas nose.

 

Putujem. Putujemo.

Putujemo licima grobova, borama

neba koje pod njima stenje.

Ne vjerujem ne

vjeruješ kiši kada plače, a ti

tijelo od virova dubina.

Crtaš svoj otok na litici razuma;

dvije kćeri što nad jutrom ječe

dok treća pokopana slatki badem biva.

Ne vjerujem ne

vjeruješ kiši kada plače.

 

Polegoh ko cvijet na zemlju

umorna od kapi među koracima.