Crveni med

U ljusci svemira lice što krvari

(moje lice).

Trgaš tminu s mojih bedara

i dojki prepunih meda

nudiš međunožju Jupitera

i posrnulih knezova.

O, ljubavniče moj,

naša postelja 

stratište je

nebeskih tijela.

Nosiš me kao štit,

helebardu pijaniju od krvi.

Toliko ratova mojom je kožom utišano.

Ne znam bijah li ikada

prva kap mlijeka poslije smrti.

Jutru smo raspolovili srce

i sada koračamo visećim mostovima

izraslim iz naših kostiju.

Dubina se ne bojimo

jer đavo je vjekovito gladan.

Sjajna žerava istočnog intestinuma

škropi naša znojna tijela.

Mi smo djeca genocida,

svetogrđe riječi, 

pobačeni razum.

I kao takve,

netko nas voli

(pred san, ubojicu nam šalje).

Marana tha!

Marana tha!

Skrivaš se iza moga oka,

ljubavniče i bezbožniče

slomljenih udova.

Nosim te oko vrata.

Nosim te u pijesku.

Vučem tebe i tvoje crvene kosti

u dahu feniksa

kojega ću dovijeka umoriti.

Suluđe mi o čelo kuca.

Otvaram oči

(još si tu).

Brzo će tišina

i lahor s obraza rijeke.

Na jelenjem rogovlju

njihat ću te poput mraka.

Volim te sumanutije

od Jupiterova falusa.

Volim te crvenog,

volim te razapetog.

Marana tha!

Marana tha!

Ja se sebe ne bojim

jer ja sam bol koja jesam.

Ja se sebe ne bojim.

Ja sam strah.

Marana tha!

Sjeni sam probola bok

i rodila ti dan.

 

Ja sam praunuka

Marije sa Žala.

 

Ja sam Nikola Tesla

i vidio sam 

svjetlost

u zemlji.

 

Ja vjerujem u Boga,

ali Bog vjeruje meni.

 

Ja sam Adolf iz pekarne

i iskorijenio sam glad svijeta

siromasima dijeleći

gorući kruh.

 

Ja sam bijela pliskavica

i ribaru porim mrežu.

 

Ja sam Lean 

i u materištu poezije

preživjet ću holokaust

(poezija je u meni rođena).

 

Ja sam kaloper.

 

Marana tha!

 

O, doći ćeš, doći

na moje Žalo.

 

I bit ćeš ja.

 

U ljusci svemira lice što krvari.

 

Bit ćeš 

svemoguće sam.

4 komentara za "Crveni med"

  1. Marija
    Marija
    29/02/2020 at 9:06 am Permalink

    Branka, jedva se usudim komentirati pjesmu. Ona roni tako duboko da je jedan komentar ne može pratiti. Sve je povezano, sve je klupko života. To lice u svemiru, taj slatki, krvavi med ljubavi, to daleko i blisko, konkretno i izvan misli daleko. I refren koji zaziva: Marana tha! I metamorfoza čovjeka u boga, boga u čovjeka… Pjesma plovi vrhuncima poezije!

  2. boba grljusic
    boba grljusic
    29/02/2020 at 8:29 pm Permalink

    Tvoja me pjesma nadilazi .
    Kao da stojiš nad ponorom u isto vrijeme kad i na vratima svemira
    pozdrav tebi

  3. mirko1
    29/02/2020 at 9:25 pm Permalink

    Hvala što imam priliku čitati te, Branka!!!

  4. branka
    03/03/2020 at 5:24 pm Permalink

    Marija, Bobo, Mirko, hvala!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.