Krv gamiže mojim licem
dok rukama rujem oči svemiru.
Tako malo od čovjeka je u njemu,
tek koja krunidbena kost
što je glođu izgladnjela zviježđa.
Pogubljeno sve je u samoti.
Zanijekano.
Razvedeno.
Dan se raspeo o krošnju
svemirskog hiperiona
i bjesni praskonoćjima.
Krv svejedno gamiže mojim licem
iza čije okamine slutim
rat.