Komešaju se riječi poput valova
Ne daju se u stih ta nemirna slova
Bježe po glavi amo-tamo
A treba ih posložiti samo.
+
Možda se skrivaju, pomalo stide
Možda izlaz iz glave ne vide
Ili im svjetla na putu fali…
A tko će taj svetionik da upali?
+
Vjetar prazne stranice broji
Sve više se riječi u glavi roji
Sve se komeša, k’o da će bura
Dok na satu otkucava kasna ura.
+
Grli me muza, ili je sve varka?
Riječi klize k’o po moru barka.
Upalila su se svjetla na svjetioniku
Napisah pjesmu u novom obliku.
+
Ne znam joj formu, a niti ime
Za riječi tražih pogodne rime
Kako god bilo, pjesma je tu,
A ja se prepuštam slatkom snu.
Suzana Kostelac Marić 12.05.2022.
Foto; knjižnica Slatina
14/05/2022 at 6:14 am Permalink
Lijep prikaz kako se stihovi rađaju iz osjećaja.
15/05/2022 at 2:05 pm Permalink
Skladna rima, lijepa pjesma.
15/05/2022 at 3:19 pm Permalink
Mare, Miha, zahvaljujem se od srca i pozdrav ostavljam 🙂
15/05/2022 at 8:56 pm Permalink
Krasna pjesma, Suzana. Kad hoće pjesma ne pita za vrijeme, je li jutro, podne, ponoć ili duboka noć njoj nije bitno. Ali bitno je da pjesnik prepozna trenutak i piše. Nadam se da ću još puno tvojih pjesama pročitati i da ne ignoriraš trenutak kada ti stihovi pjevaju.
Lp.
18/05/2022 at 1:19 am Permalink
Lijepi stihovi, pozdrav!