Čekam da dođeš snovima
u bjelini,
kakvu te pamtim.
Probuditi ću ruke usnule
za zagrljaj,
prinijeti mislima
ono naše izrezbareno srce na
ostavljenoj trešnji
ispod koje je bila naša
ljuljačka htijenja.
Sliku sjećanja nosim ušiveno
u pretincu srca
mada preda mnom samo tama
i mrtva polja.
Tražeći tvoj lik,
sve češće se gubim
u krvavim slikama straha,
moja si jedina točka spasa,
nada svitanja kada te nađem,
bijelo lice u bijeloj halji.
Preživio sam zbog te slike
u mislima
no isto, umro na zgarištu
povratka
gdje čekao me
samo humak ispod trešnje u bjelini.
U svom mrtvilu čekam te
u košmarima sna,
zbog bezumlja koji mi te
još uvijek
kida sa usana.
julija
Lav
Tonka
18/11/2020 at 9:19 am Permalink
Pjesma je primjer kako ljepota pjesničke slike još više produbi ugođaj tuge!
18/11/2020 at 9:45 am Permalink
Spoj pjesničke ljepote i tuge. Pozdrav, Koko!
18/11/2020 at 8:22 pm Permalink
Tugu odjenuti u najljepše ruho može samo pjesnik.
Veliki pozdrav Koko!
19/11/2020 at 2:34 pm Permalink
Hvala vam svima na komentarima!
19/11/2020 at 5:04 pm Permalink
preda mnom samo tama
i mrtva polja.
Jasna, tužna i snažna- Pozdrav, Koko!
19/11/2020 at 9:21 pm Permalink
Tuga i tuga. Pjesma tjera suzu na oko. Bjelina još više dočarava tu bol . Pozdrav ti šaljem, Koko !