Kako su se častili Matoš i Kamov – izbor iz Diskursa

Da su naši pjesnici voljeli komentirati tuđu poeziju i nalaziti joj mane nije ništa novo. Međutim, oni su to radili tako strasno, s tako puno žara da se pitam – čemu?
Ja volim  Matoševu poeziju, ali i poeziju Janka Polića Kamova. I da je Janko Polić nakon Matoševih ocjena prestao pisati, bila bih uskraćena za spontanu snagu jedne Psovke ili Isušene kaljuže, a hrvatska bi književnost bila uskraćena za autora koji je, u književnom smislu, avangardno galopirao ispred svog vremena.

Stariji i renomiran Matoš, čiju poeziju, ponavljam, zaista volim, opako je  u časopisu „Hrvatska smotra“ častio Kamova i to tekstom kojim je ispunio desetak stranica. Već prema naslovu ove Matoševe recenzije „Lirika lizanja i poezija pljuckanja“ možemo naslutiti kakvom je artiljerijom pucao na književni rad mladog pisca. Matoševa je kritika porazna, snažna, ubojita, ali ne mogu se ugibati misli da je ona takva zato što je Matoš u njoj rabio Polićev, u to vrijeme, žestok, neobičan, nekompromisan izraz. “Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene.“

Jasno mi je da je ova ištipana, nesretna, buntovna poezija bila strana profinjenom esteti kakav je bio Matoš, ali me ipak čudi da nije osjetio krvavo, nesretno srce ispod psovke. Za Matoša je Polićevo pjesništvo apsurdno, nepoetično, smiješno, puno vratolomnih besmislica i megalomanske gluposti. Bez ikakva ustručavanja naš profinjeni pjesnik i kritičar naziva mladog pjesnika dijaboličarem idiotske poetike i kretenske retorike koji rimuje riječi česma – pjesma. Ne znam zašto je Matoš mladom pjesniku zamjerio navedenu rimu, jer te se dvije riječi lijepo slažu i slogovno i sadržajno.  Možda je mislio da je taj spreg otrcan, ali znamo da ljepota pjesme ne ovisi samo o rimi. Mogu zamisliti kako se slavni esteta osupnuo kada je umjesto nježne, prozračne, otmjene ženske ljepote, kakvu je sam uzdizao na pijedestal, u Kamovljevoj Pjesmi nad pjesmama naletio na stihove koji slave slobodnu ljubav prema crnoj, bludnoj, strastvenoj Ciganki.

.

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.

.

Sigurno su mu se sva osjetila razbuktala, pogotovo kada je pročitao da će dijete rođeno u toj fiktivnoj ljubavnoj vezi čovjeka i poezije nositi ime Prevrat.

Matoš je Kamovu zamjerio i njegovu književnu plodnost pa i činjenicu da je svoja djela izdao o vlastitom trošku. E, moj pjesniče! Dobro je da ne živiš u današnje vrijeme u kojem se sponzori nalaze … no, nećemo o tome.

Još se u nekoliko navrata Matoš obrušio na književni rad Janka Polića Kamova koji mu ne ostaje dužan. Svoj odgovor Kamov objavljuje u časopisu „Pokret“ pod naslovom Antun Gustav Matoš“. Mladi pisac piše: „Matoš je nazvao moje knjige „sumanuta i suluda djela ciničnog i do ogavnosti megalomanskog mladića“ i onda sasuo na mene i ostale pogrde kao „nedotupavi cinizam, naduveni kreten, glup k’o toljaga, novinarski gra­foman, prnjavoski klipan, telad…“

Nakon kratkog uvoda, Kamov jednakim otrovom odgovara Matošu, ali njegov način je smireniji, osjeća se povrijeđenost, ali ne i zloba. Njegove riječi bodu, ali i priznaju vrijednost književnog djela protivnika, iako ta vrijednost pripada prošlosti.

Matoš nije više obijestan, okretan i elastičan; postaje sve uveliji, grči i smrčeniji.“ Pjesnici su se ipak nakon nekog vremena pomirili, ali nisu bitno promijenili svoj stav. Matoš je sebi uzeo za zaslugu što je Kamov, nakon Matoševe kritike, postao izvrstan novinar.

Volim i cijenim poeziju Antuna Gustava Matoša. Volim i cijenim poeziju Janka Polića Kamova. I mislim da je bolja nikakva kritika, nego subjektivno kritizerstvo kakvo su izmjenjivala dva meni draga pjesnika.

 

6 komentara za "Kako su se častili Matoš i Kamov – izbor iz Diskursa"

  1. AnjaL
    11/11/2021 at 10:16 am Permalink

    Odličan tekst, vrlo zanimljivo predočene činjenice o dvojici pjesnika za koje nisam znala da su se toliko častili ubojitim riječima. 🙂

    Kad sam to prvi put pročitala, šokirala sam se Matoševim napadom na Kamova. Pitala sam se zbog čega je Matoš toliko napadao Kamova? Matoš je bio pripadnik “starog svijeta”, Kamov začetnik novoga pa mi Matoševi epiteti upućeni Kamovu djeluju zapravo kao da se Matoš brani od drskosti neotesana mladića kojeg želi dovesti u red. 🙂 Sinulo mi je tek kasnije, kad sam ponovno čitala Kamova, da je Kamov živio slobodu onako kako je Matoš nije mogao pojmiti. Nama je sloboda nešto na što se često pozivamo kad je riječ o našim pravima. Jedemo je za doručak, ručak i večeru… Ima li i danas nečeg što nas može sablazniti kao onda Matoša Kamovljeva poezija? Hm…

  2. koko
    11/11/2021 at 7:36 pm Permalink

    Bez obzira što su pričali i pisali, vjerujem da su u duši bili najblaže rečeno začuđeni Kamovom, jer je odista bio ispred svog vremena. Viđenje svijeta i pristup, u svakoga je drugačiji. Ma koliko veliki bili, ispod kože su samo obični ljudi sa predrasudama a neki i povećim jalom ( tu bi svakako više svrstala Krležu). Zanimljiv tekst. Sviđa mi se što u svakom broju možemo, osim poezije pjesnika kome je broj posvećen, uvijek pročitati i naći neku zanimljivost za koju nismo znali.

  3. Josip Ergovic
    11/11/2021 at 7:58 pm Permalink

    Divni dani, dok su se nasi pelikani… pardon, velikani pera, na radost publike, jos strastveno sporili oko poetike – makar i “idiotske” – i retorike – makar i “kretenske”. Danas, od sve retorike i poetike, kod citateljstva igra jedino jos patetika tipa: “J… vas Vukovar!”
    Univerzalno je pravilo, i cinjenica, da su se velikani bilo cega medjusobno tesko podnosili. Iz iskara i prasaka njihovih suceljenja radjali su se “maleni veliki koraci” i sjajna zabava za publiku. Radi toga se – iz niskih pobuda – ne bih slozio sa zakljuckom ovog clanka koji sam konzumirao sa sladostrasnom radoscu. 😉

  4. Mihaela
    11/11/2021 at 8:18 pm Permalink

    Sukob stare i nove poetike.
    “Mogu zamisliti kako se slavni esteta osupnuo kada je umjesto nježne, prozračne, otmjene ženske ljepote, kakvu je sam uzdizao na pijedestal, u Kamovljevoj Pjesmi nad pjesmama naletio na stihove koji slave slobodnu ljubav prema crnoj, bludnoj, strastvenoj Ciganki.”

    Možete li usporediti nježnu, bijelu, prozračnu Izabelu i Jankovu Ciganku?

  5. Aljoša
    12/11/2021 at 4:48 pm Permalink

    Možda su se sukobila osim dva velika pjesnika i dva velika Ega, teško mi je suditi. Bliži sam Matošu što se tiče pjesničkog izraza, ali sam otvoren za sve što je dobro, makar to bila totalna suprotnost onoga što radim. Što je dobro , dobro je 🙂

  6. branka
    14/11/2021 at 8:58 am Permalink

    Slažem se s Aljošom. Što je dobro, dobro je. A obojica su bili dobri, vrsni.
    JPK je predstavljao svojevrsnu alternativu tadašnjim formama, ali ni danas njegova poezija ne odzvanja ništa manje čujnim bitom.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.