Kenotaf za bogove

U kamenom dobu

bila bih iscjeliteljica,

predvodnica plemena majki

i ona koja umilošćuje vjetar.

Rađala bih djecu

klečeći nad malenim grobovima

i svoje krikove sakupljala

u kožne povoje.

Znala bih vodi reći voda

i u zavežljaj pospremiti Sunce.

U kamenom dobu

svoju krvavu vaginu

ispirala bih

na svim svetim rijekama,

bila sekvoja sred meridijana smrti

i bogovima put

ka Crnoj rupi.

Nitko ne bi shvatio

da svojim rukama

ocrtavam krugove u žitu

i faraonima vadim utrobu.

Bila bih mladenka gorostasima,

bijela zemlja,

oko koje vreba nemire.

Posadila bih svijet

u svaku zamrlu misao

o progresiji špiljskih crteža.

Djetetu bih dala vatru,

a muškarcu omaru

pustinjskoga kruha.

Bila bih

besmrtna i nesmrtna

dok jelenu nebo

pletem među rogovlje,

bezbožna maternica,

kenotaf svome satu.

 

Ovako,

učahurena sam tama

u mošnjama ljubavi

dugokosog kentaura

koji me voli

u kamenom dobu

i u svim dobima

što sam ih za bogove

baš ja pobrojila.

2 komentara za "Kenotaf za bogove"

  1. Tonka
    Tonka
    04/07/2020 at 7:27 am Permalink

    Na kraju svaki grob ostaje prazan i to je vjekovna istina kakve god spomenike dizali. No što bi bila u kamenom dobu očito daje ova pjesma naslutiti, sretnija možda, ispunjena možda, zadovoljnija možda? Svako vrijeme ima svoje muke i radosti pa kako smo u ovom sada biram biti dobro, a vjerujem i ti. Pozdrav Branka

  2. branka
    10/07/2020 at 6:56 pm Permalink

    Draga Tonka, hvala na komentaru!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.