Osvrt na knjigu Leana Radića „Terminal“

U opasnosti da ćete moje riječi proglasiti čudnima,  mislim da Lean Radić nije čovjek jednog vremena. Njegova spoznaja nije stečena samo u proživljenom životu,  ne nalazi se samo u njegovom knjiškom iskustvu. Čini se da ona izranja iz jednog pradavnog vremena u kojem je on odlučio tragati za istinom svijeta, u kojem je nailazio na zlo koje prati povijest čovječanstva, a koje je pjesnik slijedio  stoljećima  otkrivajući mu lica i brloge.

Tu svevremenost osjećaju svi oni koji u svojoj kolektivnoj svijest nose hod svojih predaka, koji  se vjekovima komešaju u istom civilizacijskom vremenskom  lijevku.

Duboko roni smisao pjesnikovih stihova, čak negdje do prapočetka povijesti ljudskoga roda, izvlači na površinu taj stari svijet bogova i njihovih zahtjeva, svjestan koliko je čovjek nemoćan i duhovno slijep. Sva su mu čula nedostatna, a ono jedino čime može pojmiti dubinu – svoju misao – upućuje krivim smjerom. Dok misao mnogih pjesnika leti ka zvijezdama tražeći u njihovom hladnom i mrtvom sjaju odgovore, Lean Radić rado svoje misli i svoju poeziju vodi pod zemlju. Tamo je mirno. Tamo je toplo i sve je već prošlo.

Ja u zemlju ispod ljesova hoću,
tamo je najtamnije.

Pored duše
koja sjaji u ponoru
gledam kako nepomično levitiraš,
noć – sjenovita,
okrunjena hladnoćom poznoga jutra.

Jer vrijeme je klupko. Sve je u njemu spojeno. I ono što percipiramo kao prošlost i kao budućnost. Ništa se ne pokreće. Život je uvijek isti. Malo ljubavi, a mnogo nasilja. U svim vremenima. Vrijeme putuje zajedno s novim nasiljem. Misao pjesnika zadržava se na holokaustu. Da, dogodio se je. Itekako. Životinjski žilav i okrutan. Ljude su iz obijesti i zlog sjemena svojih ideja pretvarali u dim, a dim se vraća Zemlji. Jer sve se u nju vraća. Ništa ne dotiče nebo, ma koliko pjesnik to želio.

Arbeit macht frei.

Danas je Mjesec umro na nebu
Rahelina majka stavlja cvijeće na stol

maleni stol,
a Bog kao da je iz Njemačke
(… i tijelo njezino lebdi
nad dimnjakom visoko).
Rahelino počivalište je nebo iznad
Poljske.

Zlo prati čovječanstvo, duboko  utkano u njegovo tkivo. Ponekad se prikrije, neko vrijeme igra igru mimikrije, a onda se naceri svojim strašnim, ljudskim licem pokazujući se kao bolest u terminalnom stadiju.

I tu bolest čovječanstva otkriva Lean Radić knjigom „Terminal“, spretnim spojem  pjesama i proznih tekstova.

I nije Radić smušeni intelektualac koji će samo lamentirati nad nepopravljivim svijetom. On prihvaća nametnutu sudbinu čovjeka, prihvaća njegove muke, raspadljivost njegova tkiva, okrutnost moćnih, krvave rane… On podaje svoje tijelo sudbini, smrti, ali duh mu je slobodan. Duh svevremenog čovjeka.

Sjedimo ispod zemlje
sjedimo s kamenjem.
Sjedimo
ispod zemlje
da na teret ne budemo
Svijetu. S crvima snivamo, ne vidimo orlove
( smrt će u smrti da se nađe )
ne bojimo se mraka
jer sjedimo ispod zemlje.
Tiho je. U kamenje se uzdamo.

Često se Radić obraća Tvorcu, ne kao skrušeni, bogobojazan  vjernik, već kao čovjek koji nije tražio da bude rođen, a sada, kada je već  bačen u ovu dolinu suza, postavlja pitanja. Nešto je nejasno u projektu zvanom Čovjek.  Je li projekt napušten kao besmislen? Pitanja  ostaju bez odgovora. Zbog strahote realnosti i šutnje neba, pjesnik traži utočište i nalazi ga u poeziji o čemu pjeva u mnogim pjesmama. /Dolmen/

Poezija je crkva,

a pjesnik hostija.

U poznom satu

priviđenje se pojavljuje kao stranac u ogledalu,

noć stražari pred vratima zore.

Samo jednom. Tko se događa samo jednom?

Znam! Ja! Događam se samo jednom

i onda me nikada više ne bude.

Sunce Smrti izgori u zjenici sklopljenog oka.

Sve će proći. I pjesnik će proći.  I mi koji čitamo njegove stihove. Onda će netko u izgubljenom vremenu pronaći ovu knjigu i doživjet će je kao novi početak nekih davno postavljenih pitanja. Jer usprkos svemu, smrtan čovjek kroči kroz vrijeme u stalnom obnavljanju  života. Slobodan.

Marija Juračić, prof.