“Svijet jeze Maria Lovrekovića ili četvrti za poker mraka”

Ovo je ozbiljno upozorenje. Ova knjiga nije za svakoga. U njoj ne stanuje krasna dama Poezija, čarobnica otmjene ljepote koja pjevuši dopadljive stihove.  Budite oprezni. I nemojte reći da vas nisam opomenula. Zatvorite korice i vratite se mirno svom životu, kojem nisu potrebna dodatna opterećenja.

 

A ova knjiga opterećuje. Zarine vam lice u kal, u nakaznost, u ljudsko zlo, ono bolesno, prljavo, ono koje postoji samo u opakoj dolini ljudske duše. A autor je učinio sve da vam tu opačinu nemilosrdno razotkrije, da vidite koliko je pogubna, baš zato što nije svjesna svoje biti. Svako zlo ima svoju embrionalnu fazu u kojoj nezamijećeno bubri, razvija se i hrani samo sobom, dok ne osjeti potrebu da razbije svoju ličinku i da izmigolji u svijet. Autor ga je prepoznao, pogledao ga u oči,   boravio  u njegovom srcu, kako bi ga razumio, dešifrirao njegov jezik,  pokazao  njegovu trulu, bolesnu, deliričnu suštinu. Toliko mu se približio da ga ovom knjigom predstavlja u Ich formi.

Ako ste ipak ovu knjigu počeli čitati, otvorili ste vrata pravog pakla, onoga koji egzistira među nama, a od kojeg često okrećemo glavu, jer je nepodnošljivo normalnom ljudskom umu.

Knjiga „Tanatos“ se sastoji iz tri dijela – poezije, proznih crtica i misli.

A kako još imate vremena pobjeći od ove knjige, neka ovi stihovi posluže kao opomena:

 

Djevojčica

Djevojčica sam i imam predivnu dugu, smeđu kosu.

Mislim da me roditelji ne vole.

Ponekad nemam oči pa se sama kažnjavam.

Djevojčica sam i htjela bih umrijeti.

Volim misliti o smrti,

možda me tada zavole.

Ne znam.

Rane više ne osjećam,

sama ih stvaram dok me siluju.

Možda me zbog šutnje ipak zavole.

Ne znam.

Ne vidim ih, osjećam ih,

znam kada dišu pored mene,

kada su u meni,

a o onim drugim stvarima ne smijem pričati.

Tada bih ih mogla vidjeti!

Djevojčica sam i imam predivnu dugu, smeđu kosu.

Djevojčica sam i htjela bih umrijeti.

/ Djevojčica/

Ova poezija ne umire od ljepote iako je na svoj crni način profinjena i skladna. Ona ne tješi, ne zavarava, ne prekriva oči iluzijom. Ona bira skrivena, sjenovita mjesta i čista izlazi iz grobišta ljudskog čina. Atmosferom podsjeća na neke nesretne, mrtve pjesnike.

Bodlera sam uzimala u malim dozama, birala stihove koji su postali cvijet, izbjegavala one čiji se korijen zario u gnjilež  stvaralačkog komposta. I onda naletjeh na poeziju Marija Lovrekovića.

Kamova sam zavoljela žešće, praštala mu što je  poeziju  uvaljao u kaljužu, što nije znao kako odvojiti život od nje, kako je disati, a kako izdisati, kako lirski subjekt zadržati u  fokusu  uma. I onda naletjeh na poeziju Marija Lovrekovića.

 Edgar Allan Poe ostao je moja stalna ljubav. Atmosfera njegovih priča, mračna, neurastenična, sablasna, ona koja podržava osjećaj jeze, kada okultno u bolesnom umu postaje stvarnost, jer je preuzeto iz stvarnosti, intrigira i privlači maštu. Takvu atmosferu osjećamo i u pjesmama autora ove knjige.

Mislim da pomalo od sve trojice ima u matrici poezije Marija Lovrekovića. On nastavlja poetiku ovog malog, neveselog kruga i postaje onaj četvrti za novu, hazardnu igru života i smrti. Zato još jednom ponavljam:“Onaj tko želi da Poezija svoju krhku cipelicu ne ukalja  blatom i vonjem raspadanja, da svoj fini nosić drži podalje od kužnog vonja nesreće, bolesti i smrti, neka se drži podalje od te poezije. No onaj koji je više puta pomislio;  pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim… neka krene s pjesnikom u tu dolinu jada, da vidi što je jad, u tu dolinu smrti, da vidi što je smrt, što to uporno skrivamo pred vlastitim očima, a što egzistira svuda oko nas kao zlo, kao krik čovjeka…

 

Ratnik sam i dalje, samo bojište je polje stvoreno od noći

Straha nemam, nisam sam, troje smo i jednom ćemo doći.

Ljubavi je puno, učila si nas, mi čekamo naše vrijeme za ići.

Gledaj nas i dalje, daj nam znak, pokucaj nam ili viči!

 

/Ici- mojoj baki/

Možemo mi i slegnuti ramenima, popiti svoju jutarnju kavu, sklopiti mirno dnevne novine, a možemo pročitati njegove pjesme, uvaljati se u glib, u užas, širom otvoriti oči i ne pristati na takav svijet.  Ako vas povede, hodat ćete s njim uz Smrt i Tamu.

Vidimo ih svakodnevno, tu Smrt i tu Tamu. Namiguju nam iz novina, cere se s malih ekrana, pohađaju nas u našem vlastitom domu… I ironično je da se odvijaju na blještavom danjem svjetlu. A što mi činimo? Ne čujemo crnu klavijaturu suludog svijeta, koja svira kompoziciju prokletih, onih koji žude pobjeći iz života i vratiti se u tamu iz koje smo niknuli. Zatvaramo se u tugu, u misao da je tijelo otišlo, da duša luta nekim boljim svijetom. Tugujemo sve dok vrijeme ne učini svoje. A što čini Mario Lovreković? Drži nam oči širom otvorene, suočava nas s našim najdubljim strahovima, osnažuje.

Uz smrt i tamu hodati, čast mi život čini,

Što nemam toplih riječi, što postojim u tmini.

Naviku na strah, suze koje oči mogu probiti,

Prijezir, nimalo plah, to od tame mogu dobiti.

 

/Uz smrt i tamu/

A to izlaganje strahu nije ni malo ugodno. Snagom svog pjesničkog dara drži nas pjesnik uz svoju riječ i kao da izgovara neke naše misli.

Užas se nastavlja, tijelo se raspada, misli koje su trebale stasati, ruke koje su trebale stvarati, sve to može nestati jednim fanatičnim pokličem i rasprsnućem smisla, sve je to raskomadano, kužno, krvavo posluženo na crvljivoj trpezi užasa na koji se ne smijemo naviknuti.

Tvrda tkanina koja plače, smrad koji sve odvraća od sebe

Negativan faktor, sablazan za žive, zaraza za krv

Materija koju treba spaliti, postao sam

Prsten sam za ničiju ruku.

 

/Prsten za ničiju ruku/

 

Lovreković ne nameće moralnu stranu stvari. Ne sugerira, ne moralizira. On samo pokazuje zorno, ubojito, crnim, gustim tušem na mračnoj podlozi. Čitatelju  ostavlja da odluči, gdje on u tom svijetu pripada pa može užasnut izjuriti iz tog svijeta u varljivu, blještavu, licemjernu zbilju ili potražiti neki mirniji, tamni kutak u čijoj tami nema svireposti, jer ona je samo majka svih umrlih, topla, blaga, iskrena.

Sveto tlo ne postoji,
Na njemu nema tko koračati.
Umrli su svi, ili odustali.

 

/Lost Paradise/

 

Ako ste u trenutku pomislili da poezija Marija Lovrekovića ne voli čovjeka, jer njegov lirski subjekt često ulazi u samo srce tame, nastojeći joj vidjeti lice, prevarili ste se. Ona kida, pali, reže, udara, upravo zbog čovjeka, onog nemoćnog, zgaženog, poniženog, nesretnog, onog čija se sudba odvija s našim znanjem, na blještavoj pozornici posrnulog čovječanstva.

Kako se zoveš,

ako si silom odvedena iz vlastite zemlje?

Kako se zoveš,

ako ti je dijete ostalo skriveno dok su te vukli po cesti?

 

Kako se zoveš,

dok te vrijeđaju,

dok umireš zatrta u sebi?

 

Kako se zoveš,

dok te siluju;

dok ih do smrti služiš umobolne?

 

Kako se zoveš?

 

Odaj ime svoje,

jer oni više neće živjeti;

ime će ti znati.

 

/Bijelo roblje/

Kada otvorimo oči i priznamo sebi pravo stanje stvari, kada shvatimo da smo u našem uskom, lijepom kavezu slobodni samo dok smo jači, da Zlo svih šarenih boja i nasmiješenih lica hoda ovom Zemljom, onda nam se Tama Marija Lovrekovića više neće činiti toliko daleka, gnjila i kužna. Smanjit će se strah i jeza, osjećaj za žrtvovane postat će dublji, nećemo od njih okrenuti oči, jer naša nježna duša to ne može podnijeti.  Suočili smo se sa svojim najdubljim strahom, očvrsnuli i spremniji smo suočiti se s mračnom stranom života. I kako autor ove zbirke kaže:“Ratnik sam i dalje, samo bojište je polje stvoreno od noći. Straha nemam, nisam sam, troje smo i jednom ćemo doći.“

Marija Juračić, prof.

Bilješka o autoru:

Mario Lovreković, veterinarski tehničar, rođen je u Petrinji 1978. godine, gdje živi s obitelji, stvara i radi. Poeziju piše od srednje škole, nešto kasnije i prozu. Od 2013. godine uređuje i surađuje s mnogim književnim časopisima i portalima: PS-Portal, Helly Cherry, Zvezdani Kolodvor, Afirmator, Književnost. org. – ZG-Kult. Bio je član žirija na književnim natječajima, organizirao pjesničke natječaje za PS-Portal i Zvezdani Kolodvor te pjesničke večeri „Art Koktel“.

Objavljena djela:
– Tamna strana užasa
, zbirka kratkih priča, izdavač Gradska knjižnica i čitaonica Petrinja, 2015. godine
– Slatkica, slikovnica za djecu, ilustratorica Ivana Švragulja, izdavač – Udruga Petrinjske staze, Petrinja, 2018.

Bilješka o urednici:

Marija Juračić, profesorica književnosti i njemačkog jezika, književnica i pjesnikinja, voditeljica poetskog portala „Očaravanje“, uredila je dvadesetak zbirki pjesama, romana i pripovijesti hrvatskih autora. Izdala je nekoliko zbirki pjesama i niz romana. Poseban ciklus čine njeni romani o inspektorici Iki Ekl: „Jedne zime u Hrastovu“, „Zona“, „Dronovi, furešti, ubojstvo“ i “Mutno more“ čija se radnja odvija na opatijskom i riječkom području.

Romani „Una“ i „Ljubav u Pompejima“ objavljeni su u Njemačkoj u ediciji „Rediroma Verlag“. Pripovijesti, humoreske i pjesme objavljeni su joj u raznim zbornicima i književnim časopisima.

Naslov: Tanatos
Autor: Mario Lovreković – Lovra
Broj stranica: 154
Nakladnik: REDAK
Godina izdanja: 2018.
ISBN: 978-953-336-543-5
Tisak: digitalni tisak knjiga – print na zahtjev


Kako naručiti knjigu? Proces online kupovine jednako funkcionira za sve kupce, s jedinom razlikom u tome što što kupci iz inozemstva za područje dostave moraju odabrati “Europa” ili “Ostale zemlje svijeta”, a za vrstu plaćanja WSPay (kreditna kartica) ili Virmanom (bankovni transfer).

3 komentara za "“Svijet jeze Maria Lovrekovića ili četvrti za poker mraka”"

  1. Suzana Marić
    31/10/2022 at 9:48 pm Permalink

    Čitajući ove stihove, doista sam se naježila. Surova stvarnost koja je skrivena ispred očiju, a koje smo itekako svjesni i nad kojom se gnušamo u tišini, jer se to događa nekome drugom. Nisam čitala knjigu, ali i ovi stihovi govore mnogo i teško ih je bez emocija čitati.

  2. katarinab
    08/11/2022 at 4:15 pm Permalink

    Bila sam doista gažena, cipelarena, prestravljena i ne mogu se vratiti u taj svijet jeze čak i kroz literaturu. Ali dobro je da ima autora koji pišu o toj temi.

  3. Spome
    08/11/2022 at 6:08 pm Permalink

    Najezih se i ja zajedno sa vama ! Razumijem sve a moj intelekt ne moze ,. ili nece da prihvati nastranosti danasnjice ! Aktualna tema…
    I ja napisah samo jednu pjesmu o tim temama, ali svi sklanjamo pogled pa eto i ja . Vidjeh da se autorka odvazila da pise…cestitam na knjizi , ali i strucnom recenzijom !

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.