da bih te razumjela

u kiši sam te zadržala

kišom hranila jesen

samoća moja

nije te dotaknula

sada sam postala noć 

crni lahor razodijeva

listove mladosti

čežnju zaboravljenu

u tvojoj čaši             

što li je stablo

što li je ova krošnja

bez svjetlosti

kada je nemoć zadržava

u unutrašnjosti bića

beskrajnoj dubini

viđenog i proživljenog

na tamnim stranama

gdje budućnost tvoja počiva

smirena i raspoloživa

da nova prostranstva kruni