Zaboravljen putnik u vremenu
obamrla od siline osjećaja
sjećanjem kao lopov obilazim
svoje“Mostove okruga Madison“.
Lakoćom leptira  kao Frančeska
lepršam mišlju od susreta do susreta
skrivena od vanjskog svijeta
do samo meni znanih mostova.
Tuga, kao „Kumova slama“
vuče se za sjećanjima
ispisujući ljetopise jednoj ljubavi
mistično pečateći srce prazninom.
Meditacijom uobličene slike ljubavi
isprepliću moje tajne mostove
i mostove filma što melankoliju stvara.
Poistovječena sa likom iz filma
grebem i razgrćem uspomene
tražim svog  davnog Roberta
u pjesmu da ga smjestim,
da ostane u njoj  pored mene
i kroz vrijeme da odletimo
do one davno odabrane planete.
Kažu mi da ja sam pjesnik tuge i sjete
ja znam da od tuge izgrađeni su
moji mostovi i putovi za ljubav.