Pitaš me gotovo bojažljivo da li te čekam?
Da, znaš da te čekam,
uvijek, strpljiva kao Penelopa.
Tvoje pitanje me zbunjuje,
ali ostavljam vremenu da ga zaboravi
jer razgovor ne bi ništa promijenio.
Čekam te sa lepršavim mislima
i sitnim titrajima u dubini
između vrata i pupka.
Često razmišljam što izaziva ta titranja
jer godinama smo već tu,
godinama smo upoznavali svaki pokret,
pogled, svaki dodir, a onda tvoje pitanje
i sve kao da se prvi put dešava.
Osmjehom dolaziš,
a ja se sjenom tvog osmjeha smješkam,
skrivam se ispod njegovog plašta
i puštam te da me voliš,
da užitak tvojih ruku smiri moju nutrinu.
Čvrsto zagrljeni ostajemo nijemi
puštajući sjene naših osmjeha
da zaplešu oko nas najljepši ples sreće.

09.07.2013.