Nečujne ptice

Već je jutro kada nečujne ptice

Napuste pred kišu drva i žice,

Pogledaj to naše dvorište hladno

I vidjet ćeš da je mrvica gladno.

 

Spuštene su sve zavjese i kapci

Za mrtve oči ne umiru vrapci,

Plakala bi barem ledena stakla

Kada bi prozor trepavica takla.

 

Iz pjesama smo nestali bez traga

Nečujnim letom do tuđeg praga,

Tek navika glumi smiješno zvjerje

Katkad čerupa to nevjerno perje.

 

Već je jutro kada odlaze ptice

Crvenim ključem sram otvara lice,

Riječima tišine nas jesen vrijeđa

Čekat ćemo zimu leđa u leđa.

7 komentara za "Nečujne ptice"

  1. tulipan
    15/05/2013 at 1:27 pm Permalink

    Teško da se crveni to lice koje točno zna kako bi drugi trebali živjeti samo ne zna kako ono živi.Otuda i toliko otuđenosti.
    Sunčani pozdrav Aljoša!

  2. Consequence
    15/05/2013 at 1:35 pm Permalink

    “Čekat ćemo zimu leđa u leđa.”
    Ako leđa gledaju u leđa, to znači da su međusobno okrenuta jedna od drugih.
    Kada bi bilo – Čekat ćemo zimu leđa uz leđa – toplina bi se razlila cijelim prostorom i lako bi tada bilo čekati zimu.
    Lijep pozdrav. 🙂

  3. Mario
    15/05/2013 at 2:14 pm Permalink

    Samoća se osjeća u ovoj jako lijepoj pjesmi!

  4. Marija
    15/05/2013 at 4:20 pm Permalink

    Osamljenost u dvoje, navika,spoznaja, prepuštanje. A bilo je i ljubavi i pjesama i ptica. Raspjevanih. Negdje između redaka još stanuje sjećanje na ljubav, I neizmjerna tuga. Veliki pozdrav Aljoša 🙂

  5. boba grljusic
    15/05/2013 at 5:35 pm Permalink

    Plakala bi barem ledena stakla

    Kada bi prozor trepavica takla.

    ta teška samoća u stih je stala,otužan trenutak i rezimiranje
    pozdrav

  6. Pejak Mirjana Peki
    15/05/2013 at 6:45 pm Permalink

    uvijek ostaje navika…tužna pjesma…pozdrav Aljoša 🙂

  7. Aljoša
    15/05/2013 at 7:43 pm Permalink

    Hvala ljudi na posjeti, srećom nije autobiografska 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.