Noćas je mjesec dobio krila
pa leti iznad tvog sokaka
a ja sam vojnik na mrtvoj straži
koji čeka dobru vilu
da ga izbavi iz mraka
i pita se
pomisliš li na mene
u jesenje veče
sjetiš li me se
kad behar zamiriše
Noćas je laka meta
ovo srce, što je nekad, vatre palilo
a sad kuca, samo, po navici
ispod duge kiše
zaglavljeno u slijepoj ulici
i pita se
pomisliš li na mene
u jesenje veče
sjetiš li me se
kad behar zamiriše
Noćas lutam
usamljenim putevima,
kroz mrak i hladnoću
kao usamljeni vuk
koji živi od sjećanja
i pitam se
pomisliš li na mene
u jesenje veče
sjetiš li me se
kad behar zamiriše
Lav
Suzana Marić
julija
17/12/2012 at 1:25 pm Permalink
Sjajna balada, baš kako treba tužna ali sa mjerom, pozdrav 🙂
17/12/2012 at 1:49 pm Permalink
Lijepo opjevana čežnja
Noćas je laka meta
ovo srce, što je nekad, vatre palilo
a sad kuca, samo, po navici
pozdrav 😀
17/12/2012 at 4:16 pm Permalink
Još jedna tvoja romantična pjesma finog osjećaja, živih, dinamičnih slika. 🙂
17/12/2012 at 7:47 pm Permalink
Kao što reče Tonka – pjesma tužna sa mjerom. Umijećem se to postiže, snagom emocije! Svaka čast, Sumiko!
17/12/2012 at 9:09 pm Permalink
Tako sjetno, budi uspomene.
Lijep pozdrav!
17/12/2012 at 9:14 pm Permalink
Predivno, pozdrav Sumiko !
17/12/2012 at 9:56 pm Permalink
puno sjete.pozdrav
18/12/2012 at 10:45 pm Permalink
Noćas je laka meta
ovo srce, što je nekad, vatre palilo
noć. sfd