Odjek Ljermontova u pjesmi Rade Jovanovića „Plati i ne žali”

Nešto starije generacije su u srednjoj školi u sklopu lektire morale čitati roman „Junak našeg doba“ ruskog pisca Mihaila Jurjeviča Ljermontova. Bila je to prilika da se usvoji pojam suvišnog čovjeka i da se njegova pojavnost spozna u mnogim društvenim uređenjima koja su slijedila. Suvišni ljudi nikome ne trebaju. Oni bez svrhe i cilja samo prolaze stazom koju zovemo životom.

Takav suvišan čovjek je Pečorin, glavni junak spomenutog romana. Pisac ga je oslikao kao čovjeka čiji je „portret sastavljen od poroka sveg našeg pokoljenja“. Vlasti  carske Rusije tvrdile su da roman kvari mladež, a u osudi Pečorina nisu prezali ni mnogi kasniji osvrti koji tvrde da je Pečorin obrazovan, lijep, temperamentan, strastven čovjek, ali i sebeljubiv, neodgovoran, neobuzdan i neosjetljiv. Malo je lijepih riječi o njemu rečeno.

Kako je ovaj književni lik postao književna inspiracija pjesme kantautora Rade Jovanovića, prikladno je  prikazati Pečorina, odnosno Ljermontova iz drugačijeg rakursa. Složit ćemo se za početak da u liku Pečorina ima mnogo od Ljermontova. Kada je u namještenom dvoboju ubijen Puškin, mladi  Ljermontov pjesmom „Smrt pjesnika“  aludira da je  Puškin  pao kao žrtva dvorskih spletki. Pjesma se potajno na listićima papira prenosila Rusijom dok nije stigla do dvora i do samoga cara. Zbog pjesme pjesnik – gardist biva prognan na Kavkaz, na opasno, ratno uporište pobunjenih plemena.

I junak romana Pečorin ima istu sudbinu: Ovako Pečorin objašnjava svoju čud:

„Doskora me premjestiše na Kavkaz – i to je najsretnije doba moga života. Nadao sam se da nema dosade pod čečenskom tanadi – ali uzalud! Za mjesec dana tako sam se navikao na njihovo zujanje i na blizinu smrti, da sam se više zanimao za komarce, pa mi je postalo dosadnije nego prije, jer sam izgubio gotovo posljednju nadu. Kad sam ugledao Belu u svom domu, kad sam prvi put, držeći je na koljenima, ljubio njene crne uvojke, mislio sam luda da je ona anđeo, što mi ga je milostiv udes poslao za utjehu… Opet sam se prevario; ljubav divlje djevojke ne vrijedi mnogo više od ljubavi ugledne gospođe; bezazlenost i iskrenost jedne dosadi isto tako kao i koketnost druge. Ako baš hoćete, ja je još i sad ljubim, zahvalan sam joj za nekoliko dosta slatkih časaka, dat ću za nju i svoj život – ali mi je uz nju dosadno.“

 

Ovako pjeva Rade Jovanović inspiriran likom Pečorina:

:

Mnogo je krasnih devojaka

Lomilo srca i boljih junaka

No što smo ti i ja – ludi druže moj…

Kupi konja lepog, pa projaši stepom,

Zaboravi nju.

Za zlato kupiš četiri žene

Al dobar konj, taj nema cene.

Kad te trupe vladine

Sruše ispod padine

On neće izdati, kad izdaju svi.

On će se vratiti.

 

A Ljermontov je bio višestruko izdan. Izdali ga prijatelji, izdala ga domovina, izdala ga sudbina. U 27. godini života stigao ga je Puškinov udes. Ubijen je u dvoboju.  Navodno insceniranom.

Ljermontov je živio onako kako su živjeli njegovi likovi; neobuzdano, burno, strastveno i neustrašivo. Boljela ga je nepravda u kojoj je njegov narod živio, osjećao je taj romantičarski Weltschmerz koji ga je tjerao uvijek dalje, jer tamo iza horizonta možda postoji neki bolji svijet.

Kritika prigovara Pećorinu da nije mogao zadržati ljubav, da je njegov odnos prema ženama površan, bešćutan, varljiv… A svaku je ljubio. Najsnažnije što je znao. Prva mu je ljubav bila iskrena. Nju je u drugim okolnostima pokušao obnoviti, ali predubok je bio ožiljak koji mu je ona ostavila i koji je nosio cijeloga života.

I nije lagao. Kneginjici Mary on otvoreno govori: „Neću se opravdavati, neću objašnjavati svoj postupak. – Ja vas ne ljubim.“ Zanesenost nije proglašavao ljubavlju. Jer ljubav nije trgovina. Za nju se ništa ne traži zauzvrat. Pa Rade Jovanović pjeva:

Konj ne čeka obećanja

Da pokaže osećanja.

Plati i ne žali.

 

Pečorina posebno  užasava pomisao na ženidbu. Od samog zvuka te riječi osjeća snažan poriv da pobjegne, da sačuva slobodu. U pjesmi „Plati i ne žali“ to ilustriraju stihovi:

Kad si tužan u noć sivu

Stisni prste u tu grivu…

Plati i ne žali.

Na lijepom, vjernom konju kroz divlju pustu stepu jaši srce Ljermontovo, jaši duh Pečorina, jaši misao Rade Jovanovića i svih onih koji su u ovoj pjesmi našli neki zajednički dah neobaveznosti i slobode.

Marija Juračić

https://www.youtube.com/watch?v=9VTHvmIuSsg

5 komentara za "Odjek Ljermontova u pjesmi Rade Jovanovića „Plati i ne žali”"

  1. Tonka
    Tonka
    28/02/2021 at 7:24 am Permalink

    Hvala Marija za ovaj osvrt. Davno je bilo kada su klasici bili ne samo lektira već dio života nas bez televizora. Imala sam sreću živjeti u selu sa izuzetnom knjižnicom osnovanom 1906. godine. U mladosti i zaljubljenosti Ljermontov nam nije bio baš prihvatljiv jer mlado biće u ona vremena očekuje da bude voljeno od voljenog. Danas je pogled na ljubav sasvim nešto drugo i mladima i starima, čini mi se.

  2. Marija
    Marija
    28/02/2021 at 5:48 pm Permalink

    Meni su se uvijek sviđali ruski klasici, a Pečorin je bio lik koji je prvi nagovijestio ruski realizam, vrijeme kada se napušta crno- bijela tehnika slikanja likova i kada se liku pokušava dati psihološka dimenzija. 🙂

  3. Mihaela
    Mihaela
    28/02/2021 at 6:02 pm Permalink

    Mislim da je Ljermontov utkao malo cinizma u naslov romana, ali ne na uštrb svog lika, nego na uštrb onih koji su ga ocrnili! Puškina je u dvoboju ubio neki francuski plemić koji je udvarao Puškinovj ženi, a Ljermontova je protivnik ubio bez milosti. Po pravilima, Ljermontov je pucao prvi, ali pucao je u zrak. Isto je napravio i u svom prvom dvoboju. Mogao je ubiti protivnika, ali pucao je u zrak. U drugom dvoboju , izazivač nije propustio priliku i pucao je mladiću ravno u prsa.

  4. katarinab
    katarinab
    28/02/2021 at 7:07 pm Permalink

    Mare, hvala s guštom sam pročitala tvoj izvrstan osvrt.
    Lp!:)

  5. Marija
    Marija
    01/03/2021 at 7:45 pm Permalink

    Autor pjesme mi je rekao da ga je za nju inspirirao Pečorin, a on mi se kao književni lik oduvijek sviđao i tako u trenu nasta osvrt! 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.