Koliko prstiju imaju noćas tvoje ruke dok splićeš zvijezda svjetlo u kosu žene bez lica .Zapitam pusto dok okom i mukom dijelim pošteno baš sve na pola.  Potom palim mrak i polazim, ponijela sam sve svoje sitnice neka te prisjećanje  ne sapliće . Znam i sasvim sam sigurna nećeš više nikad odlagati krivnju u moje srce -kutijicu. Nikad više.
Ostavljam vrata otvorena, kad budeš pozvonio neće me biti /a ti nikad ne nosiš ključ od kuće/ i tvoj dio na rubu stola jer na našem se više  ne susreću pogledi u isto vrijeme.