ZADNJI PLES

Otplešimo sada taj ples rastanka
Da osjetim još jednom srce kako ti kuca
I neka drži još ta zadnja nit tanka
Mrežu ljubavi koja godinama puca.

Prstima mi prođi nježno kroz kosu
I zavedi me očima sto nevjerstvo kriju
S usana mi skini zadnju mednu rosu
I pusti ih da još jednom čežnju piju.

Posljednji put zaplovimo oblacima sreće
I neka ljubav zadnju stranicu ispiše
A onda idi kod one osobe treće
I ne dolazi mi u snove nikad više.

Jednom prilikom mi je Marko Grubešić rekao; Pjesnik mora  biti egocentrik koji voli samo svoju poeziju i umjetničku slobodu, a sve drugo nije toliko važno. Poezija je za njega jednostavno ovozemaljska misija. A ja živim normalnim građanskim životom i poezija mi je samo jedan od hobija.

Jako griješi prijatelj moj. Ima  mnogo pjesnika koji žive tim normalnim građanskim životom, rade neke druge poslove, odgajaju djecu, otplaćuju kredite, a ipak su pravi istinski pjesnici.  Bez obzira na to kako živjeli oni u sebi nose svjetove i poezijom te svjetove žive. Tako i Marko u sebi nosi cijeli jedan poetski svijet, nosi dušu pjesnika o čemu svjedoče njegove pjesme.

Marko Grubešić  je jedan od pjesnika koji nastavljaju tradiciju vezanog stiha u rimi o čemu on sam duhovito progovara u pjesmi Rima.

Rima je tu da se i budale čude
Ako je nema … budale psuju i kude

Ovaj distih otkriva mnogo o autoru. Odaje njegovu otvorenost, sklonost šali i sposobnost da spoji naoko nespojivo.

Iako je život kao zanimljiva pojava sadržaj njegove poezije, autorova osnovna inspiracija je ljubav prema ženi.

I ta je ljubav rijetko kada sretna. Uglavnom je to ljubav koja je na izdisaju, koja je prošla, koja je bila nevjerna, neshvaćena, ali ljubav jaka, bolna, ljubav koja uzima i snove i misli, ali nikada ne zamagljuje svijest autora do te mjere da postane plačan, patetičan.

Čak i kada u svojim pjesmama poseže za vinom, čestim motivom njegovih rima, autor ne gubi dostojanstvo, prihvaća svoje poraze s mirnim propadanjem, on konstatira da ga rastanak boli, ali skriva vanjske manifestacije te boli.

Prvi stihovi pjesme Zadnji ples uvode nas u zbivanje i  raspoloženje autorovo.

Otplešimo sada taj ples rastanka
Da osjetim još jednom srce kako ti kuca

Sintagma ples rastanka kazuje čitatelju temu pjesme , ali mu ne otkriva uzrok koji je doveo do rastanka pjesnika i njegove drage. Autor nas ne ostavlja dugo u dilemi jer već sljedeća metafora udovoljava našoj znatiželji.

I neka drži još ta zadnja nit tanka
Mrežu ljubavi koja godinama puca.

Tako jednostavno, a tako izrazom bogato, ispričao nam je sve o godinama svoje patnje kada ljubav počinje izmicati, kada se fino tkanje ljubavne mreže pretvori u tkanje intrige, laži, izbjegavanja, konstruiranja, nevjere.

Prstima mi prođi nježno kroz kosu
I zavedi me očima sto nevjerstvo kriju
S usana mi skini zadnju mednu rosu
I pusti ih da još jednom čežnju piju

Iako se autor i njegova draga vrte taktovima rastanka, još se osjeća snažna, iskrena ljubav kojom drhti srce pjesnika, njegova otvorena, izranjavana duša koja želi bar na trenutak biti zavedena, vratiti izgubljenu sreću iako u istoj misli autor zna da je to nemoguće, ne možda zbog nje, nego zbog njega koji ne želi kompromise i koji je duboko svjestan rastanka koji dolazi s umiranjem taktova glazbe.

Posljednji put zaplovimo oblacima sreće
I neka ljubav zadnju stranicu ispiše
A onda idi kod one osobe treće
I ne dolazi mi u snove nikad više.

I ta bolna pjesnikova duša ima snage prekinuti niti ljubavi do te mjere da se namjerava prekriti korom zaborava pa ne želi svoju dragu niti u snovima vidjeti. Dovoljno će patnje podnositi na javi skrivajući je od očiju javnosti.
Ispričanu priču o jednom rastanku autor nam je oslikao tako živo i uvjerljivo da cijelo vrijeme, dok čitamo pjesmu, vidimo dvije siluete koje se vrte taktom posljednjeg plesa.

Marko  je pjesmu izgradio u tri katrena nejednake metrike koja asocira na ritam plesa, a svoj  istančani smisao za muzikalnost stiha postigao je   unakrsnom punom, gotovo savršenom rimom.