Zatvaram vrata prošlosti.
Slažem u kutiju želja
sve neispunjeno,
kroz otvorene prozore žudnji
puštam treperave snove
da se nastane u nekom mlađem tijelu.
.

Ragade godina
davno prihvaćene
srasle sa mnom,
nastanile se u borama.
.

Više ne rastem.
.

Zbrajam uloženo vrijeme,
dodajem sva dijeljenja srca
i od toga oduzimam gubitke
uloženih nada.
Puštam da mi vlastitom oštricom mača
skinu epolete ega.
.

Ogoljena,
vidim sreću.

Pročitaj cijelu poeziju

Žena si, majka i kraljica,
borac i u svakom trenutku lavica,
uvijek tu za druge a gdje si ti?
Prije nego odgovoriš, dobro razmisli.
.
U svom životu imaš zanimanja sto,
mnogi i ne primjećuju to,
ali ti dobro znaš to sve,
i zato misli,draga,misli na sebe.
.
Ako nisi dobro ti sama,
ako nisi dobro kao žena, dama i kao mama,
ako sav teret na tvoja leđa pada,
zar ne misliš da je vrijeme da promijeniš nešto odmah sada…
.
Učini svaki dan neku malu sitnicu,
samo za sebe, da nacrtaš osmijeh svom licu,
da postaneš svjesna vrijednosti koju nosiš,
i da se sobom s razlogom ponosiš.
.
Draga ženo, ti koja život ljubiš,
nemoj zbog prevelike žrtve sebe da izgubiš,
čuvaj sebe jer ovaj svijet te treba,
pravi si dar i blagoslov sa neba.

Pročitaj cijelu poeziju

Listam albume stare
U njima mladost
Razigrana
. (više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Uzalud potoci nade

u mirisno jutro obojano plavim različcima i bijelim glavama ivančica;

kukolj je niknuo posvuda.

Čičak i trnje se za dušu hvata, ranjavajući svilene niti tkanja.

Hodamo u svom htijenju i samodopadnosti,.

Razularena krda

jurišaju u bezdan,

u grotlo propasti, ne osvrćući se i ne mareći za pregažene duše pod nogama koje ruke pružaju u agoniji nemoći za još jednom zrakom humanosti i ljudskosti.

Hodamo…

Znakovi spasenja su u nama

Guramo ruku u nutrinu duše, vadeći ih, da ih operemo pokajanjem .

Pročitaj cijelu poeziju

Nedjelja je
buran dan.
.
Eterom se
prolama

mučna
grozota.
.
Znakovi –
bezakonja.
.
Ne nazire se
poboljšanje…

Ostaje samo
gorak okus…
.
Jal i gnjevnost.
.
A u grudima –
krater od metka.

Pročitaj cijelu poeziju

Nemoj stajati

uz grob moj i ne plači,

ja nisam tamo

i ne spavam samo –

ja sam huk tisuću vjetrova,

i dijamantni odsjaj snjegova,

svjetlost sam sunca sa zrela žita

i nježna kiša jesenja, sitna.

Kada se budiš s jutarnjim mirom,

brzi sam nalet, uzdignut hirom

tihih ptica u kružnome letu

i dan sam koji nadilazi noć i sjetu.

Nemoj stajati

Uz grob moj i ne plači –

nisam tu, (nek te tuga ne tlači),

život je od smrti jači.

Immortality

Do not stand
By my grave, and weep.
am not there,
I do not sleep—
I am the thousand winds that blow
I am the diamond glints in snow
I am the sunlight on ripened grain,
I am the gentle, autumn rain.
As you awake with morning’s hush,
I am the swift, up-flinging rush
Of quiet birds in circling flight,
I am the day transcending night.
Do not stand
By my grave, and cry—
I am not there,
I did not die.

Clare Harner, 1934. 

Pročitaj cijelu poeziju