moj božanstveni
naporno je preobraćao
sliku svoga lica
na kamen
i
na sol
upitah ga
kada ja izumrem
tko će se s tobom vjeriti
moj božanstveni
sišao je
s uma
na zemlju
da uzavre temeljac
od kamena
i
od soli
i bi dobro
Teorem o solipsizmu
U kanalizacijskom otvoru
živi čovjek komorne logike;
ponovno ću biti Ja –
skupo je prokletstvo,
možda ostanem zauvijek
western kultura
(čitatelju moj dragi, odlučio sam umrijeti)
konačište ograničenih dimenzija.
Pokušavam uljudno završiti razgovor,
copia verborum – preuveličavaš biće jedinkom samoubilačkih kultova,
kako si fizički neodređen, um dovodiš do granice ludila
satira, satira, večeras neka dama bira … partnera za ples
fenomen kišnih očiju
četiri ključna elementa:
voda,
vatra, zrak,
zemlja,
proučavam biljke,
ispod crnih apostrofa sakupljam paravojne riječi,
stoga ispravno procjenjujem samoću.
Sada se mogu posvetiti pareziji,
pomalo sumnjam
u kiničku školu; suštinski ne pripadam sebi,
upravo to činim/ što me zaokuplja?- pitaš.
Stupnjevanje, razmatranje časti, spokoj,
a prije svega načelo.
Moja krv je drugačija
kozmogonijskom energijom
nadoknađujem manjak sna, ništa osim providnosti,
legitimno ubojstvo
bivša sjeverna granica;
Jesam onaj koji obitava, onaj koga trebam
nebeska moć me zasjenjuje/
leti prijatelju
jer krila imamo tako rijetko.
Sakramenti,
testamenti,
Orion,
melotron.
Vjetar razbacuje
ono što se taloži u kutu sudbine;
život satkan od bezbroj poezija,
tako sam objašnjen.
* Solipsizam-Stajalište da ne postoji ništa drugo osim nečijega vlastitog uma i mentalnih stanja.
Valentina Berić “Tišina” – izbor iz Diskursa
Otvaram stara vrata i ulazim tiho na prstima, kao sjena neprimjetna da ne poremetim mir koji vas okružuje. Znam, čim se suza skotrlja i bol me rastavi na komade, znat ćete da sam došla. Kroz zemlju će doći do svakog od vas njena vrelina koja me peče, evo već godinama. Ima li išta teže nego otvoriti vrata gdje vas posjećujem, ali vas ne vidim? Vidite li vi mene?
Svi zidovi ovog svijeta stoje mi na leđima dok koljena posustaju u njihovom držanju. Treba biti jak i naći snage tamo gdje je više nema. Srce zašiveno s bezbroj šavova, koji se lako pokidaju, ne može da ozdravi jer od bola još nitko nije ozdravio, samo naučiš da živiš s njim.
I lažu svi oni koji kažu: „Kako vrijeme odmiče, bol postaje manja.“ Ne. Bol postaje samo zrelija, starija i mnogo veća. Valjda raste dok ne počne starjeti, dok se koža ne počne borati, ali nikada se smanjiti neće.
