dok u brencanju zorničnoga mraka
psuje breme materine puti
on stegne dojku grimizne svjetlobe
u umu bolan
a mrtav od slobode
Ana Dudić “Sutra je novi dan” – izbor iz Diskursa
Voljela je svoj posao profesorice. Svaki dan se je posebno pripremala za školu. Osim pripreme gradiva vodila je računa i o odjeći. Nikada, baš nikada nije obukla košulju ili suknju od prethodnog dana. Mogla je sve to ponoviti drugi tjedan. Učenici su to primjećivali i svaki dan su bili u očekivanju da vide kako taj dan izgleda i što je taj dan osmislila za nastavu.
Rijetko bi spustila kosu. Nehajno bi je umotala u neku vrstu punđe, no, vrlo uredno.
Na sat nije kasnila niti je voljela da koji učenik uđe iza nje. Kolegice su joj bile drukčije. Nisu marile za odjeću, nekad bi cijeli tjedan, kao i onaj iza, provele u istom džemperu. Kosu bi često zaboravile oprati. Dolazile su umorne, nezadovoljne, i ako se smije reći, pomalo neuredne. Uvijek su poprijeko gledale Maju, njezine uredne nokte, njezin lagani smiješak prema svima i pitale se kako stigne, kuha li joj mama, ima li ženu za kućne poslove.
