mrtvo mlijeko
ta slana kaplja smrti
što s vrha moje dojke
među tvoje prepone je pala
jesam li to ja
iz tebe po boli uzdignuta
ili je to mrtvo mlijeko
moga nijemog tijela
koje bi pod korijenjem iznova
živo sunce srkati htjelo
leanu, mom bardu
Marija Juračić ” Sudbina pjesnika” – izbor iz Diskursa
Posvećeno Josipu Pupačiću
Zašto se nesreća u trenutku sruči na neku obitelj, nikada nećemo saznati. Gdje drijema to zlo koje u trenu sve promijeni?
Josip Pupačić (1928. Slime – 1971. Krk) rođen je u skladnoj, velikoj obitelji. Imao je braću koja su ga voljela i koju je on volio. Bio je najmlađe dijete u obitelji koja je izrodila četrnaestero djece. Neka od njih nisu dočekala mladost. A voljela su se ta djeca međusobno i svaki je odlazak bio bolan. Pjesnikovi roditelji jako su držali do obrazovanja svoje djece pa su ih redom školovali za razna zanimanja i zvanja, a Josip je završio studij književnosti i radio ono što voli. Bio je asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za stariju hrvatsku književnost, zatim je radio kao profesor u Lyonu i Londonu, neko vrijeme je uređivao književne časopise Krugovi i Književnik, pisao je pjesme, objavio zbirke pjesama: Kiše pjevaju na jablanima (1955), Mladići ( 1955.) Cvijet izvan sebe (1958.) Oporuka ( 1965.) Ustoličenje (1965.) Moj križ svejedno gori (1971).
