Riječi njegove, od daha su tiše
Hladni dodir, ledi mu dušu
Čezne tijelo za suncem sve više
Drhti nemir dok vjetrovi pušu.
+
Vrati mi se
Traže te pogledom kroz mrklu noć
moje oči suzom ispijene,
gdje li si krenuo, kako ćeš proć’
kroz grube staze neosvjetljene?
Uzalud tražim oči zelene
taj smaragd što ljepotom svjetli,
te oči u bespuću izgubljene
da l’ će se ikad vratiti htjeti?
Promukli mi glas odzvanja jekom,
crnom tišinom ime ti ječi
dok vali mreškaju snenom r’jekom
moje koljeno moleći kleči
Vrati se mili jer mi smo jedno
i jedno bez drugog nula mi smo,
ljubav je ono što je vrijedno
bez ljubavi živjeli ne bi smo.
I usne mole da mi se vratiš
neka ti zvjezdice osv’jetle put,
stopama svojim staze mi zlatiš
i moga srca baš svaki mu kut.
Tišina
Poznajem svoje tišine. Tiše od tišine, bose siđu sa mekog oblaka, s nekim mirom.
Prihvaćaju bonace i oluje. U usponima, prisutne pri padu, sa mnom na dnu.
Ukazuju, ne prešućuju, ravnoteža su mojih istina i ega.
Tišaju sva moja lica slabosti, svjedok su snage.
Moje tišine nisu daleke, moje tišine nisu tuga, mada sklapam oči, kada naiđu.
Moje tišine su ona tiha sreća, moja obojena glazba, pjevaju stihom, stvarajući raduju.
Ovo sada nije moja tišina.
Ovo je neka druga, varljiva, skrivenog lica, tišina boli.
Viče. Ili samo šuti. Vrvi bučnim pitanjima ili pritajena, nosi neki zlokoban strah.
Zebe. Zebe mrakom do smrzotine duše.
Ima ušivenu tugu. Onu tešku tugu nespokoja koja čuči na prsima. Pritišće i kad sve umiri se.
Nosi bljeskove slika prošlosti pa ih odvaja, čupa iz mojih ruku i baca raljama straha.
Rasplinjuju se komadići nade, umiru svakim jaukom koji dopire iz druge sobe.
Ne zatvaram oči. Ne gledam je.
Bojim se uhvatiti njen pogled, pogled poraza, pogled bezdana gdje slutnja progovara.
04.02.2022.
Žeđa moja duša
I.
Za vodom iz kaleža Tvog, žeđa moja duša .
Za riječima utjehe, za Tvojim blagoslovom, žeđa moja duša .
Pustinja je moja bez oaze
Vjetrovi me poput pijeska nose, žeđa moja duša .
Ispusti kap vode života
Da se umijem, da ju upijem u sebe, žeđa moja duša.
Usne mi je tišina presušila
Samoća ih ishlapila , žeđa moja duša.
II.
Za poljupcem vrelim sa usana tvojih, žeđa moja duša .
Za tim slatkim nektarom prezrelog nara, žeđa moja duša .
U noćima tamnim, pod mliječnom Lunom
Za dodirom tvojim , žeđa moja duša .
Boli čežnja neispunjena, ruke traže zagrljaj
Za toplinom tvojom, žeđa moja duša .
Napoji me poljupcima, nahrani me dodirima
Da za tobom ne žeđa moja duša !
III.
Za mirisnim jutrima, žeđa moja duša .
Da me vjetar u trku miluje, žeđa moja duša .
Ogoljeli su planinski vrhovi
Presušili potoci, za bistrom vodom žeđa moja duša .
Sudbina me u bijeg tjera
Za slobodom , žeđa moja duša .
Zelenim prostranstvima se obgrliti
Sokolov let pratiti, za time žeđa moja duša .
Da mi zvijezde vodilje budu
Putevima šumskim, žeđa moja duša.
Za pjesmom sa vrha planine
Pjesmom usamljene vučice, žeđa moja duša.
SUZANA MARIĆ
