(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Priča je posvećena uzoritoj dami

Bilo je sunčano jutro na Kolodvoru Želja u blizini velikog raskrižja na samom ulazu u grad kojem nitko više ne pamti ime. Često se tim otrcanim mjestom sama šetala Sudbina razmišljajući kako da joj dugi i nerijetko naporni dani budu zanimljiviji i lakši. Jednom snažno poželi da se na tom opustjelom mjestu dogodi susret kojeg je već duže priželjkivala – susret onih šest posebnih dama kojima je otvarala različite puteve tijekom života. Silno je željela da se upoznaju pa je svakoj od njih rado pričala o ostalima. No, putevi su im se uvijek razilazili jer okolnosti, kojima je Sudbina bila vođena, za to još nikad nisu bile povoljne. Ipak, dvije starije dame prijateljice su već od samog početka,
premda se dugi niz godina nisu vidjele.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Samotni i tihi prolaze dani

jedan za drugim a put im je isti,

sve tako prebrzo a kažemo: “lani”

u magli nekoj koja se ne bistri.

Još jučer je mladost hodala uz nas,

sada i ona iza nas već osta

čujemo joj šapat,(ne više ni glas)

koji iza nas tek nam jeka posta.

Brzinom munje život nam se m’jenja

nismo se snašli a na kraj smo puta.

Gdje ostaše snovi, sva naša htjenja?

Pita se pogled što unazad luta.

Nema svatko sreću i šanse je lišen

jedinstvenim ovim svemirom da hodi

i zato živi život ma bio i tren

ne pitaj kako ni kuda sve to vodi.

Pročitaj cijelu poeziju

Ankona; A. D. 1563.

„Dundo Marin!“ kriknula je trinaestogodišnja mršavica, da bi u žustrom naletu uzjahala pridošlog gosta, postarijeg duhovnika koji je,
leđima okrenut i pognut, naređivao sluzi kamo da odloži svu silu poklona što su ih zajedno unosili u predvorje.
„Nȋke, dijete! Kako si uzrasna!? Evo sam ti donio nješto prateži.“ Dum Marin joj pruži divovski paket, bogato urešen zlatnim viticama. Viseći mu o boku – čvrsto ga obgrlivši dugačkim nogama – djevojčica je čupkala neukrotivu draču njegove prosijede kose i povlačila ga za krupan, istaknut nos, ne hajući za poklone.
„Nijesam već dijete! Kako mi možeš tako nešto rijet!?“ (više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Ja sam njemu jedno davno jučer,

zrno sjete tek jednoga sutra,

samo topla prohujala večer,

snena zjena nekog davnog jutra.

Postadoh mu požutjela slika,

album jedan što vr’jednosti nema,

sjena žene nevidljivog lika,

na usnama samo slova n’jema.

A on bio, meni sve na sv’jetu

sjajna zv’jezda mnogih mrklih noći,

nježno krilo leptira u letu

slap pjenušca što se čašom toči.

Svaka riječ, meni kap veselja

pogled njegov, nova zraka sunca,

ruka nježna najljepša mi želja

osmjeh vr’jedan i tisuće unca.

Bilo jednom, sve zameo vjetar

k’o da nikad voljeli se nismo.

Sad k’o pčela kad ne nađe nektar

izgubljeni u svemiru mi smo.

Pročitaj cijelu poeziju