Predstavljamo pesmu BUDI SE PROLEĆE hrvatske književnice Suzane Marić inspirisane slikom PROLEĆNA PESMA Tamare Kusovac
Haibun/ Igra skrivača
Ležeći, promatram bijele, pernate oblačke u igri sa suncem.
goruće ljeto
igra oblačka cijelom
pješčanom plažom
Narančasto polako, klizeći, prekriva jedan oblak. Gledam, nestalo je sunca! Na trenutak, darovani hlad.
nestalo Sunce!
plavetnilo pokrila
-jedra oblaka
Odjednom, svjetleći prsti opet duž cijele plaže. Sklapam oči. Potajice, škiljeći, gledam novi oblačak koji hrabro plovi sa istom željom svog prijašnjeg prijatelja, pokriti taj ushit svjetlosti. Gledam, vidljiv još samo pramen svjetla…Kao da čujem kroz plavet, mali oblačak govori suncu: „Sada ti žmiriš“…
igra skrivača
oblačak prisilio
Sunce da žmiri
Završen je natječaj “Dodir Japana”
Završen je natječaj Udruženja za promociju kulturne raznolikosti “Alia Mundi” i web-portala “Istočni biser” raspisan pod nazivom DODIR JAPANA za književne radove inspirirane slikama likovne umjetnice Tamare Kusovac.
Ne predaje se on olako
Riječi njegove, od daha su tiše
Hladni dodir, ledi mu dušu
Čezne tijelo za suncem sve više
Drhti nemir dok vjetrovi pušu.
+
Vrati mi se
Traže te pogledom kroz mrklu noć
moje oči suzom ispijene,
gdje li si krenuo, kako ćeš proć’
kroz grube staze neosvjetljene?
Uzalud tražim oči zelene
taj smaragd što ljepotom svjetli,
te oči u bespuću izgubljene
da l’ će se ikad vratiti htjeti?
Promukli mi glas odzvanja jekom,
crnom tišinom ime ti ječi
dok vali mreškaju snenom r’jekom
moje koljeno moleći kleči
Vrati se mili jer mi smo jedno
i jedno bez drugog nula mi smo,
ljubav je ono što je vrijedno
bez ljubavi živjeli ne bi smo.
I usne mole da mi se vratiš
neka ti zvjezdice osv’jetle put,
stopama svojim staze mi zlatiš
i moga srca baš svaki mu kut.
Tišina
Poznajem svoje tišine. Tiše od tišine, bose siđu sa mekog oblaka, s nekim mirom.
Prihvaćaju bonace i oluje. U usponima, prisutne pri padu, sa mnom na dnu.
Ukazuju, ne prešućuju, ravnoteža su mojih istina i ega.
Tišaju sva moja lica slabosti, svjedok su snage.
Moje tišine nisu daleke, moje tišine nisu tuga, mada sklapam oči, kada naiđu.
Moje tišine su ona tiha sreća, moja obojena glazba, pjevaju stihom, stvarajući raduju.
Ovo sada nije moja tišina.
Ovo je neka druga, varljiva, skrivenog lica, tišina boli.
Viče. Ili samo šuti. Vrvi bučnim pitanjima ili pritajena, nosi neki zlokoban strah.
Zebe. Zebe mrakom do smrzotine duše.
Ima ušivenu tugu. Onu tešku tugu nespokoja koja čuči na prsima. Pritišće i kad sve umiri se.
Nosi bljeskove slika prošlosti pa ih odvaja, čupa iz mojih ruku i baca raljama straha.
Rasplinjuju se komadići nade, umiru svakim jaukom koji dopire iz druge sobe.
Ne zatvaram oči. Ne gledam je.
Bojim se uhvatiti njen pogled, pogled poraza, pogled bezdana gdje slutnja progovara.
04.02.2022.
