Otvaram stara vrata i ulazim tiho na prstima, kao sjena neprimjetna da ne poremetim mir koji vas okružuje. Znam, čim se suza skotrlja i bol me rastavi na komade, znat ćete da sam došla. Kroz zemlju će doći do svakog od vas njena vrelina koja me peče, evo već godinama. Ima li išta teže nego otvoriti vrata gdje vas posjećujem, ali vas ne vidim? Vidite li vi mene?

Svi zidovi ovog svijeta stoje mi na leđima dok koljena posustaju u njihovom  držanju. Treba biti jak i naći snage tamo gdje je više nema. Srce zašiveno s bezbroj šavova, koji se lako pokidaju, ne može da ozdravi jer od bola još nitko nije ozdravio, samo naučiš da živiš s njim.

I lažu svi oni koji kažu: „Kako vrijeme odmiče, bol postaje manja.“ Ne. Bol postaje samo zrelija, starija i mnogo veća. Valjda raste dok ne počne starjeti, dok se koža ne počne borati, ali nikada se smanjiti neće.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Natječaj za zbornik priča književne fantastike

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

https://hrvatskiglas-berlin.eu/?p=214509

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju