https://blog.dnevnik.hr/tragomknjige/2020/11/1632309930/dan-brown-izgubljeni-simbol.html
Tkalje
Ima li me
Parke me lome
uzburkaju more ono otrpi
ušutka zašumi i ušuti
sve zatomi
Lahezis spava u očevoj kući
predah joj treba
otvaram prozore nahrupi nebo
potom i ptice koje su iz plasta šutnje
ukrale travke i javke
Okreću lice i naličje
Tražeći me
Pjesma je dočekala pjesmu
Kada mi je jedan pjesnik nedavno poslao svoju najnoviju pjesmu, sjetih se pjesme “Opet me, dušo, skitanja mame” koju sam napisala 2012. godine i zaboravila na nju. Sada, osam godina kasnije, čini mi se da je pjesma čekala da je neka druga pjesma oživi, da reagira stihom na stih. Čudnovati su putevi stihova u tom Pobratimstvu lica u svemiru!
mantra blage jeseni
U očima ti bistrim oktobar
Ulicu punu neba
Punu lišća
Kiša sam staklena na tvojoj koži
Nemir i mir
Poslednjeg putovanja lista
Slutim povetarac u drvoredu
Kraj puta
Na putu
Kao mantru blage jeseni
Koja odlaže bolest
U jutarnju čežnju
Onih što su umrli
Od ljubavi
U istom mraku
U psećim godinama
I dubikim uzdisajima
U očima ti kotrljam krovove
Onako glasno
Da me tvoje srce
Nikad više u jesen ne čuje
tihi način smrti
Jesen
Ništa između
Pokošeno nebo iznad granja
I lišće što se još trese od ljubavi
Beživotno
Prenoćilo u duši
I ispilo mir iz dlanova
U jesen
Kada neko odlazi
Pola me pojede tišina
Druga polovina mene u pesmu iskrvari
Polumrtva od ljubavi
I malo nade
Jesen
Vetar će završiti pesmu
Nemušto
