usamljen mornar
na beskrajnoj pučini
piščevi dani
24sata.hr
haiku 103
sa jedne grane
vetar odnese uzdah
mirisna cveta
veliki oblak
natkrili gnezdo laste
ugasi cvrkute
Raspjevana nacija
http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=194170
piše: Marija Juračić
Nisam prva koja je primijetila koliko naš narod voli pjesmu. Pjesma je povezana uz sva društvena zbivanja, okupljanja, veselja… Neće bez nje proći ni jedan važan događaj u životu čovjeka, a zaorit će se i iz čista mira, samo neka se uz čašicu okupi društvo. Volimo pjevati i slušati pjesmu drugih.
Zato, ne čudi kada zapjevaju i neki naši politički čelnici pa ćemo njihove mandate pamtiti upravo po njihovom pjevanju, po nekom ustrajnom visokom Ce ili Be, nisam sigurna. A po čemu drugom?
Sada su i prosvjetne djelatnice počele pjevati svoje zahtjeve i da nije izborna godina mislim da bi lako našle solo pjevačicu koja bi se zdušno priključila njihovim zahtjevima. U stilu – nisam ja odavde. A i zalud im je pjevati gluhome. Zalud sad harmonika svira, kada nema srca koje dira.
Možda bi bilo dobro da se vodvilji u našem Saboru nekim propisom pretvore u arije koje bi naši sabornici pjevali pa bismo već po odabranoj melodiji znali pripada li izvođač ojkanju, operi ili lakoj glazbi.
No, ima nešto posebno u toj našoj ljubavi prema pjesmi, toliko posebno da je ušlo i u izreke našeg jezika. „Propjevat će on već… Hajde, pjevaj što znaš…“ je terminologija koja pripada represivnom aparatu države, a rečenica “Nema on šta drugima pjevati…“ skupnama koje njeguju samo jednu vrstu glazbe. Oni bi pjevača odmah strpali pod ključ. I to ne pod violinski.
Ne bih se voljela naći na meti ni jednih ni drugih.
Zato ne pjevam.
Šutim.
Koncert za dvije violine
Melodije klize sa žica
Poput prvog snijega
Meko, podatno,
Stapaju se u jedno
Obavijajući jedna drugu
U čvrsto isprepletenom
I neraskidivom duetu. (više…)
