(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Čujem te kako šutiš
Tišinom što očajem
Duboko u meni odzvanja
Izgara mi utrobu 
Mislima razasutim
Poput sjemena maslačka
Lutaš u sebi
Tržiš se u mračnim tunelima
Katakombama
Dok ti pružam ruku
Da te izvedem na danje svjetlo
Hodim za tobom u bezdan
Tjeram mračne ptice
Što kljuju zadnje zrno nade
Ispijaju posljednju kap sreće
Iz rijeke života
Uzdrhtale ti ruke
Omatam ljubavlju
A ti šutiš
Šutiš tišinu
S.K.M

                                                                                                               blogspot.com

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Remarque i Dietrich

https://blog.dnevnik.hr/tragomknjige/?page=blog&subdomain=tragomknjige

Pročitaj cijelu poeziju

http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=191143

piše: Marija Juračić
U političkoj kuhinji Lijepe Naše, vrije! Svi su se lonci užarili, kipe, a neki su i prekipjeli. Situacija podsjeća na onu narodnu: „Rugao se lonac loncu, a oba su crna.“

Jedan gospodin, koji  je izgubio glas u svakom pogledu, spočitava kiks u raspodjeli dobara gospođi, koja glas još ima, ali je nejasno ima li potporu glavnog kuhara.

Škrta je i htjela je uštedjeti, namjerno i tendenciozno, neoprostivo. Nije ona kao on, koji je najbliži najvećoj kesi pa svima daje, a posebno onim bogatima. Njima se otpisuju dugovi, jednako kao i  „raji sitnoga zuba“.

“I red je tako!“ govorim mom zetu, “zašto bi jadni bogataši bili diskriminirani? Sve što imaju, stekli su  sa svojih deset prstiju. Vrijedno su ti prstići delali i treba ih nagraditi.“

Kako je Krleža napisao: “Ni med cvetjem ni pravice, rekel to je fijolice smardlivi terputec,“ tako se zakuhalo u borbi za pravdu i u stranci koja je uspjela ući u europski parlament.  I to zahvaljujući mom zetu. On im je dao glas. U njihovom loncu namirnice su nejestive, a tko ga je dodatno zapaprio, to se još ne zna. Zna se samo, tko je poklopac loncu.

Moj zet bulji u ekran naše dalekovidnice, sluša izjave čelnika te stranke i ne vjeruje što vidi i čuje.

„Za koga sam ja glasao!“ lupa se po čelu.

„Nisi ti kriv, zete“, tješim ga, “krivi su opet mediji koji njihovu kampanju nisu uopće pratili pa su im time napravili veliku uslugu. U nedostatku pravih informacija, stvorio si predodžbu mlade,  pravedne, altruističke stranke, čiji čelni ljudi međusobno skladno surađuju  u svrhu prosperiteta nacije.  Dao si im svoj glas.  No tješi se! Pao je i onaj Berlinski pa što ne bi ovaj imaginarni?”

Nego…  bojim se da to nije sve. Ovo je samo mala uvertira u veliko kuharsko natjecanje. Ono pravo tek dolazi. Oštre se noževi, ribaju lonci, pripremaju začini, prikupljaju recepti. Još se ne zna tko će s kim u ekipu, ali se zna tko će sve to kusati…  Mi, narod obični.

Nakon što je pojeo pun pijat, moj zet se pogladi po stomaku pa upita:

“Punice, kada ćete Vi naučiti kuhati?“

Pročitaj cijelu poeziju