Hiperion
Krv gamiže mojim licem
dok rukama rujem oči svemiru.
Tako malo od čovjeka je u njemu,
tek koja krunidbena kost
što je glođu izgladnjela zviježđa.
Pogubljeno sve je u samoti.
Zanijekano.
Razvedeno.
Dan se raspeo o krošnju
svemirskog hiperiona
i bjesni praskonoćjima.
Krv svejedno gamiže mojim licem
iza čije okamine slutim
rat.
Tu, sad i odmah
Sramotna, obeshrabrujuća, izdajnička bol objavi se duž ošita,
čini se bezrazložno, ali ta lijepa žena zna da to nije, nikako nije tako.
I nije to prvi, a niti posljednji put jer osjećaj nedostatka je nemjerljivo
snažan i razarajući pokorava načinom za koji ona nema lijek, a i ne traži.
Noćas je opet sanjala i u snu čula glas, osjećala strah i radost i bila
više živa no za dana.
A za dana bivala je tiha, daleka, krha i neobično mirna.
Jedino pažljiv i kratak pogled mogao je uočiti mijene lica.
Kad bi bar mogla ono svoje puno dati za manje, a draže. Kad bi.
Buditi se znači opet premišljati o neostvarivom.
Postoji to njezino u nekom kutku svemira, ne dosežu ruke do tamo.
Ne dosežu. U takvom kolopletu misli nema joj drugo no prepustiti se
matici bivanja, neka je nosi do vidnosti, do čujnosti, tamo drhturi
njezino srce i umu pokušaju poimanja nestvarnog, a utješnog.
Tada i tišina postaje tiša i teža strmoglavljujući se u bezdan
povlačeći za sobom djeliće muke oslobađajući za malo
i prividno do novoga sve je sad tu i zuvijek znano.
Zvijezda koja se zove Sunce
Napiši pjesmu
bez dekora i ukrasa
nek zamiriše na ljeto
na pelin
na vrijeme kada smo
na ulicama nepoznatih gradova
priljubljeni jedno uz drugo
upoznavali svoje duše (više…)
julija