na hladnom vetru
zapali vodu reke
pijani mesec
Lice, oko, zrak
Jutros vidjeh čovjeka prašnjavog lica
što na rubniku slijepe ulice
prosi vrijeme za još jedan dan.
Svoje lice pognuh od srama,
da me ne upita za žlicu samilosti
koja ja u davnom ratu strijeljana
za veleizdaju zelenog lišća.
Vidjeh i majku
sa djetetom na praznoj dojci
u prizivanju mliječnih oblaka,
koje su protunatalne rakete
raznijele sred mog uzavrelog oka.
Izvadih i to oko i bacih ga
pod prvi tramvaj što vozi
prema počivalištu.
.
Ne želim više niti svoje lice,
niti svoje oko.
Moje dijete ih nosi.
Sasvim fatalno težim isparavanju
iz nozdrva ovog gušavog svijeta.
I ta polovica plućnog krila
kojom me održava na životu,
nepodnošljiva mi je.
Lutanja
Koliko bih dana sakrila
u bijeli ruksak,
krenula bez cilja praznim ulicama
i uz kamen što se kotrlja nizbrdicom
ispijala rosu tek svanulog jutra… ne znam. (više…)
