Još nas pamte crveni krovovi,
siva pročelja zgrada,
dugačke sunčane ulice
i guste indigo magle grada.
Prosuli smo grimizne snove
poput peluda na obalama Save
čak i sada drhte ulovljeni
neraskidivim grafenskim nitima.

Buljooke ribe hvatale su siluete
nespokojno, staklastim očima
i govorile o drobljenju Mjeseca
od kojega bogovi stvaraju
milijune zvijezda padalica
i njegovu ponovnom rađanju
u sumrak idućeg dana.

A mi, mi smo se smiješili prvom
isušenom listu koji je pred nas pao
sa stabla bijele topole.
Naša lica zauvijek je slijepio
rosin staroga bora
dok nam se u kosama zaplelo
stotine srebrnih sedefica.