Izbriši zaboravom sve obrise moje,

ne želim biti mutna sjena tvojih zjena.

Ova ljubav nije bila za nas dvoje,

neka druga možda bit će savršena.

 

Putnici smo samo na brodu punom snova,

do nepoznatih obala struje nas vuku

u moru života punom izazova

gdje teško je pronaći sigurnu luku.

 

A moje su ti ruke utočište bile,

okrepa za tijelo nakon putovanja

i toplinom čežnju kad su nahranile,

srce tvoje pobjeglo je da još malo sanja.

 

No plakati neću, suza vrijedno nije

dok preda mnom sviću nova jutra, vedra.

I poslije nevere sunce opet grije,

samo čekam vjetar da podignem jedra.