Riječi
koje nismo izgovorili
prosule su se i kao zvončići
odzvanjaju pločnicima
Slovo po slovo sakupljam ih
i nižem ogrlicu
koju si nosila oko vrata
one večeri
kad je samo kiša
znala naše namjere
Nisi daleko
tu si negdje
u predvečerje ljubavi
lutaš pokislim prostranstvima
Otimaš vjetru
osjećaj slobode
izbjegavaš zvijezde padalice
i tople sobe
u kojima bi se moglo pronaći
vrijeme mladosti
i zaboravljeni refreni
koje si učila na pamet
Dodirne me nekad
ta neodsvirana muzika
i želim vjerovati
da si se oslobodila nemirnih misli
i da izgledaš sretno
jer sad si velika djevojčica
koja može sama da putuje
do starog drveta
na ničijoj zemlji
gdje nikad nismo bili
a u čijoj krošnji trepere
neizgovorene riječi
julija
Mihaela
Lav
06/04/2012 at 3:46 am Permalink
Zadivljen sam ovom predivnom pjesmom, toliko nježnosti u sjećanju u tvom srcu ima 🙂
06/04/2012 at 5:21 am Permalink
Zvučne su tvoje neizgovorene riječi, i ne znam zašto je jutros moje srce otvorenije za tuđe, već pomalo ugašene tuge, zašto ova pjesma kao rezonantncija postiže negdje u meni maksimalnu amplitudu titraja, zašto ovu pjesmu doživljavam toliko lijepom, iskrenom i prisnom. Ne znam i ne moram znati. Želim samo uživati u njoj. Veliki pozdrav Sumiko i 🙂 od ♥.
06/04/2012 at 7:47 am Permalink
Divota kao i uvijek 🙂
06/04/2012 at 9:11 am Permalink
Tvoje su pjesme tako bliske srcu, sjetne, nostalgične, uvijek birane riječi, uvijek lišene patetike, prisutna je dubina osjećaja, nikad nema viška, sve pohvale i za ovu pjesmu, pozdrav Sumiko!
06/04/2012 at 5:35 pm Permalink
a u čijoj krošnji trepere
neizgovorene riječi
pozdrav
sfd