„Udruženje nezavisnih pisaca“ objavilo je  početkom travnja 2018. godine elektronski zbornik priča fantastike “Svetovi u nama” u kojem je i priča „ Žena pod zvijezdama“.

Priča je namijenjena onima koji još znaju snivati.

.

Žena pod zvijezdama

.

Kada je te kasne zime teta umrla, Karlo nije bio odviše žalostan. Nije ju dobro poznavao. Sjeća se da ju je nekoliko puta na nagovor majke posjetio kada je počeo studirati u tom gradu, ali brzo ga je povukao studentski život pa je na staru gospođu potpuno zaboravio. A sada je starica umrla pa su on i njegova majka naslijedili njezin veliki stan u  zgradi koja je prije stotinjak godina sigurno djelovala raskošno, ali sada je njezina fasada nakupila stoljetnu patinu i prljavštinu. Sada ga stara već danima gnjavi da ode vidjeti taj stan. Svakodnevno ga zove i pita, je li bio u stanu. Čak mu je i ključ poslala. I sada ga taj ključ obvezuje, podsjeća da to mora izvršiti.
.

Jutro je bilo maglovito i vlažno pa mu se činilo da pluta kroz vodu. Mrzovoljno je stisnuo ovratnik kaputa, kao da se tom gestom želi izolirati od ostatka svijeta. Gnjavilo ga je sve to, izbacilo iz ustaljene kolotečine. Sada on stoji na mokrom trotoaru pred zgradom, pod krošnjom razgranata kestena, pogleda uprta u prozore prvoga kata. Gurnuo je masivna, izrezbarena ulazna vrata i ušao u ogroman, hladan hol. Široke, mramorne stepenice vode ga na prvi kat.
.

Zastao je pred tamnim vratima na kojima je još pisalo tetino ime. Ta ga je činjenica malo rastužila, ne zato što je teta umrla, nego zato što je smrt pravilo koje vrijedi za cijeli ljudski rod.

Polako, tromo gurnuo je ključ u ključanicu i otvorio vrata. Ušao je u dugačko, široko predvorje popločano velikim, sivim i crnim pločama koje su pripadale nekom davnom vremenu.
.

Cijeli prostor bio je prazan. Jedino je s desne  strane zida, blizu ulaza u dnevnu sobu, visio ogroman portret gospođe, izrađen u ulju i umetnut u masivan, pozlaćenim listićima ukrašen okvir. Žena na slici imala je blijedo, aristokratsko lice, oči koje su s povjerenjem gledale svijet, a njezinu  crvenu kosu slikar je podigao tamnozelenom vrpcom, da bi je u slapovima spustio na uska, bijela ramena. Zagasita, zelena boja haljine djelovala je meko i podatno.

Gledao je sliku, a činilo mu se da žena sa slike gleda njega.

– Kako bi bilo strašno da naša duša nakon smrti uđe u naše portrete, ostane zauvijek zarobljena u njima.

Stresao se od tih misli, ali one su i dalje stizale pa je skrenuo  pogled sa ženinih očiju i spustio ga na njezine ruke koje su mirno počivale u krilu. Bile su to lijepe, njegovane ruke dugih prstiju. Umjetnik je uspio prikazati njihovu gracilnost i mirnoću. Lagano su podsjećale na ruke Mona Lise, samo što se na ženinom desnom prstenjaku sjajio  prsten s krupnim, zelenim okom.

Zagledao se u prsten. Osjetio je lagani pritisak u sljepoočicama pa je stresao glavom kao mladi pas da ih odagna.
.

Čuo je nekakve zvukove iz kuhinje i iznenadio se da bi još netko mogao biti ovdje. Provirio je kroz odškrinuta vrata. Za električnim štednjakom stajala je mlada žena koja mu se učinila  poznatom. Smiješila se i slobodnom rukom maknula s čela pramen kose koja joj je  pala na čelo.

„Stigao si, Karlo, baš na vrijeme“, progovorila je prijatnim, malo promuklim glasom.

„Znam da nisi doručkovao pa sam ti pripremila doručak.“

Uhvatila ga za ruku i povela do prostrtog stola. Njezina zelena haljina ovijala se oko gipkog tijela. Kretnjom vladarice natjerala ga je da sjedne. Kao začaran, Karlo je sjeo i dopustio da ga služi. Kava je mirisala na jutarnje buđenje, a pecivo je bilo toplo i mekano.

Žena nije jela. Samo ga je promatrala blagim pogledom, nasmiješena.

–  Slična je ženi s portreta – pomislio je – Sigurno neka daljnja rođakinja. Zašto mi stara ništa o njoj nije rekla? I zašto je tako ljubazna? Zar me poznaje otprije? Ili nešto očekuje od mene?… Možda i ona polaže neko pravo na ovaj stan?
.

Žena je  pružila ruku i  blagim mu dodirom kažiprsta pomilovala kožu kraj uha.

„Ti se mene ne sjećaš, a ja tebe pamtim još od onih dana….“

Ispruženim dlanom je pokazala neodređenu dubinu vremena koja je morala proći od njihovog zadnjeg susreta.

 „Da sam znao da tu živite, sigurno bih došao ranije“, galantno je izjavio. I kao da je ta izjava probudila u njemu neki davno izgubljeni osjećaj, počeo ju je gledati drugim očima. Uočio je njenu nježnu kožu teksture alabastera, luk  lijepo svijenih obrva, guste, duge trepavice i puna, mala i svježa usta koja kao da su mamila na poljubac.

 .

Žena se gracioznom kretnjom digla, nježno ga primila za ruku i povela u dnevni boravak. U kaminu je pucketala vatra. Nije se sjećao da ju je prije primijetio, ali nije ni mario. Vatra je rastjerala vlagu i ulijevala mu neku posebnu energiju u organizam.

„Nisi mi rekla tvoje ime“, odvažio se osloviti je prisno.

„Zita se zovem“, šapnula je žena kotrljajući samoglasnike među punim usnama, a onda je s napadnim veseljem dodala:

„Pričaj mi o sebi. Gdje živiš, kako? Što studiraš?“

 –

I Karlo je pričao. Imao je nejasan osjećaj da ona već zna sve što joj on ima reći, ali je svejedno pričao.

Vatra u kaminu, čaša vina kojom ga je ponudila i njene oči učinile su da se potpuno opustio. Pričao joj je o svojoj ljubavi prema arheologiji.

Zanio se u priču, a Zita u slušanje pa nisu ni primijetili da se njena glava našla na njegovom ramenu. Njezini dugi prsti bez nakita nježno su prelazili po koži njegova vrata.

 „Ima jedno malo mjesto u Istri i ima tamo jedna čarobna građevina. Tu građevinu ti želim pokazati, Zitta, a u tom malom mjestu želim s tobom zaboraviti na ostatak svijeta“ probudio je Karlo pjesnika u sebi.

„Voljela bih s tobom grliti to staro kamenje, upijati njegove poruke. Znaš, Karlo, ja ne znam kako je to biti čista, nematerijalna duša, ali mislim da ta materija koja propada, koju vrijeme neprekidno ništi i grize, da je ona jedino što imamo da se izrazimo, dotaknemo, osjetimo…“

Zita je zašutjela i bilo je u toj njezinoj šutnji nečega tako dirljivog da su se Karlove oči ovlažile od ganuća. Onda je ona nastavila govoriti.

Njezin tihi glas i lagano pucketanje vatre činili su da se osjetio nestvarno sretnim. Na trenutak se izgubio u boji toga glasa, a onda shvatio da mu ona priča povijest portreta koji visi u predvorju.
.

„Na slici je supruga plemića Eduarda Mazija, Rozita“, šaputao je ženin glas, dok su se prsti igrali njegovom kosom.

Otac ju je udao jako mladu. Jedva da je navršila šesnaest godina. Bila je ljepotica pa joj je našao dobru priliku, tog bogatog Eduarda koji je imao ogroman posjed, na kojem se nekada nalazila ova zgrada.“

Zita je duboko uzdahnula pa nastavila pripovijedati  oslikavajući kažiprstom Karlove usne:

.

„Rozita se nije bunila protiv očevog izbora. Vjerovala je da otac zna najbolje što je za nju dobro. Eduardo se bližio tridesetoj, bio je lijep, samouvjeren pa je djevojka oko njega  počela plesti niti romantične priče. Nije znala da je pristao na taj brak kako bi njezinim bogatim mirazom popravio posrnule financije i kako bi poslao poruku izvjesnoj Marti koja je s njime godinama očijukala, a onda se iznenada udala za drugoga.

Kada ju je prve noći uzeo, onako usput, kao da odrađuje zadatak, Rozita je bila razočarana. Očekivala je mnogo više, no, njezino ju je neiskustvo tješilo da to tako mora biti.

Nije često navraćao u njezinu postelju. U rijetkim, pijanim noćima, kada bi se u kasne sate vraćao tko zna od kuda, znao bi je posjetiti, ali ona se tim susretima više nije radovala. Primijetila je da je njezina sobarica Luiza sažalno glada pa je iz nje uspjela izvući istinu, čvrsto obećavši da ništa neće reći gospodaru.

Kako se služinčad iz raznih bogataških kuća međusobno družila, bilo je samo pitanje vremena kada će do Luize stići najnoviji tračevi. A u njihovom centru trenutno su se nalazili njen gospodar i određena Marta.

Rozita je patila, mnoge je noći zaspala u suzama. Ni prijateljica nije imala, a kada je pokušala nešto nagovijestiti majci, ova joj je odgovorila da o tim stvarima ne bi trebala misliti jer se te stvari ne tiču njezina doma.

Zita je  uzdahnula pa je Karlo osjetio koliko se tuge sklupčalo u njoj. Šutio je i čekao da ona nastavi priču.
.

 Ipak, postojali su periodi kada je Eduardo prema svojoj supruzi bio izrazito ljubazan. Bilo je to vrijeme kada bi priređivao zabave u svojoj vili i kada je svoju suprugu pokazivao kao trofej. Sjeća se Rozita dana kada joj je donio zelenu haljinu, podatnu, nježnu, boje  trave koja raste u sjeni, a koja je tako dojmljivo naglašavala njezinu put. Izrez na prsima činio joj se odviše drskim, ali Eduardo je insistirao da upravo tu haljinu obuče.
.

 U sobi se odjednom smračilo, ali vatra je u kaminu i dalje lagano pucketala. Ne otvarajući oči, Karlo je stisnuo Zitin dlan kao znak da sluša i da može nastaviti priču.

„Rozita se iznenadila kada joj je sljedećeg jutra Eduardo predstavio slikara Lucijana. Unajmio ga je da naslika njezin portret.

Nije joj se osobito svidio. Srednje visine, plećat, gipkih kretnji više je nalikovao  mornaru, nego slikaru. Nije joj poljubio ruku. Rukovao se s njom kao da je ona neki njegov drug. I ta gesta, zbog koje se  Eduardo grohotom smijao, širom je otvorila  njezino srce.

 .

Dolazio je svakog jutra, čekao da se ona pojavi pa su odlazili na kraj parka, gdje bi on koristio jutarnje svjetlo da ovjekovječi njezinu ljepotu.

Uskoro je s nestrpljenjem čekala njegove dolaske. Doručak bi jedva okusila, obukla bi novu, zelenu haljinu i otrčala sa slikarom u park kao dijete željno igre Između njih kao da je postojala prešutna urota.  Znali su da će približavanjem zabave i završavanjem portreta, nestati razloga za njihove susrete, ali taj im se dan činio nestvarno daleko. Uživali su u svakom trenutku. On bi joj pričao o svojem djetinjstvu, velikoj, veseloj obitelji, putovanjima, a ona ga je  slušala otvorenih očiju i zamišljala sebe u tim pričama.

Željela je svako ovo poklonjeno prijepodne pretvoriti u praznik, jednom u životu uživati u slobodi i ljepoti dana i srodnom biću kojem je srcem pripadala. Željela je stvoriti uspomenu koja će je grijati u budućem praznom životu. Živjeli su od svojih pogleda i dodira, kada bi joj on beskrajno nježno namještao glavu u položaj koji je želio, a ruke su mu gorjele i drhtale na njenoj koži izazivajući u njoj prvi put u njenom životu struju čežnje. Zavolješe se strasno i bolno. Njegov je kist slikao ljubav, a njen je lik zračio tugu.

„Odvedi me nekud gdje ćemo biti svoji“, govorile su njene oči, a on bi joj isto tako nijemo, bespomoćno odgovarao: „ Nema takvog mjesta, ljubavi. Samo bih te izvrgnuo bijedi, preziru i smrti.“

Onda se dogodilo. Zaronivši u ljubav, neosjetljivi na sve uokolo, nisu primijetili da su ptice prestale pjevati i da ih  promatraju dva zlurada oka.

Slikar je odložio svoj kist. Njegov posljednji potez bio je dovršen. Prišao je Roziti i uzeo njezin dlan u svoj. Polako i nježno stavio joj je na prst prsten sa zelenim okom koji je naslikao na njenom  portretu.

„Ti si moja žena pod zvijezdama“, govorile su slikareve oči, a ona ih je primala uhom posebne rezonancije. Usne su im se spojile u nježan poljubac. Divlji, muški krik proparao je zrak. Eduardo, koji se upravo vratio s tajnog sastanka s Martom, zaletio se kao divlja zvijer i oštricom svoga mača probo slikara.

Rozita se osvijestila ležeći na krevetu zatvorena u malenoj kuli s rešetkama na prozoru. U hipu se sjetila svega i opet se onesvijestila. Luiza joj je donijela jelo, ali ga je uvečer odnijela. Nedirnutog. Rozita je gledala zvijezde i šaptala;“ Tvoja žena pod zvijezdama…“

Drugog dana kroz prozorčić kule gledala je vrtnu zabavu koju je njezin suprug priredio u njenu čast govoreći gostima da se gospođa iznenada razboljela.

Posjetio ju je kasno te noći očekujući suze i ispriku. Prošao ga je prvi bijes, a i zli jezici bi se mogli aktivirati, a to je želio izbjeći. Nije očekivao naći hladnu i odlučnu ženu koja mu je rekla:“ Ubio si čovjeka kojeg volim. Sto godina da čekam zatvorena na jedan dan s njim, čekala bih radije, nego s tobom bila slobodna.“

Legenda kaže da je odbijala hranu i vodu. Njena je duša za nekoliko dana preselila u ovaj portret na hodniku s kojeg silazi svakih sto godina i na čudnovate načine pronalazi put do svoje ljubavi s kojom provodi taj jedan dan prije novog, stogodišnjeg čekanja.“
.

Zadnje ženine riječi Karlo nije čuo. Utonuo je u miran san i probudio se tek poslije ponoći. Žene nije bilo. Samo se u zraku nejasno osjećao trag njenog parfema.

„Bože, sanjao sam!“ povikao je i odjurio u predvorje. Žena sa slike gledala ga je tužnim, nepokretnim očima. Na njenim rukama nije bilo nakita. Zažmirio je u nevjerici.

 – Nema prstena! Umor se igra sa mnom. Želio je pobjeći, a istovremeno ga je strašnom snagom privlačio ženin portret. Teška tuga skupila se u čvor i ugnijezdila u grlu. Zgrabio je kaput i izjurio na ulicu. Dočekala ga je vlažna, hladna i pusta. Pogledao je u neprozirno nebo iznad sebe, neosjetljivo, prazno nebo.

Stisnuo je ovratnik kaputa i u tom je trenutku ispod zgloba lijeve ruke, u džepu  košulje, baš tamo gdje je od rođenja nosio nekakav čudan ožiljak, osjetio nešto tvrdo.  Posegnuo je u džep, živaca napetih poput strune. Drhtavom rukom, ukočenih misli izvukao je prsten sa sjajnim, zelenim okom, prsten koji je vidio na ruci žene s portreta u holu stare zgrade.

„Zita! Rozita! povikao je i dugo stajao gologlav na kiši koja je kapala malim, kristalnim suzama.

 https://www.smashwords.com/books/view/810016

 

Marija Juračić