Svoju stazu iskoračati moram,

ranu po ranu

od zemlje i vriska.

Kad zazidam sebe

sred stamenog stiska

i kosti smrskam u bjelinu straha,

povijena u vrijeme žetve

svejedno ječat ću

iz vlastitog praha.

Riječ nad čelom

što iz kamena me žari,

ni oči smrti osniježiti ne umiju.

Probuđena, ja ću dotaknuti jutra

što pod vjeđama rasanjana vriju.