Udišem tišinu kiša
katran i smolu mašte
postajem sakupljač nutrine
zagubljen između par kapi
procvalih
i tek trulih
osmeha bašte.
Dišem uz obalu
hvatam san i javu
postajem treptaj nirvane
titraj vode i neba
dalek prstohvat samo
da obojim smeđe
u smeđe plavu.
Izdišem jutra
cvrkut dosadnih ptica
postajem stihija
davno izgubljenih
i tek probuđenih lica.
25/04/2013 at 8:36 am Permalink
mada bi trebalo biti možda drugačije ,meni pjesma odiše crnom bojom pesimizma
možda je takav trenutak tvoj obojio riječ
pozdravljam te
25/04/2013 at 10:57 am Permalink
Udišem, dišem, izdišem. U jednom ljudskom disaju toliko nakupljenih osjećaja i životnih pojavnosti; pomalo crnih, pomalo neželjenih, ali snažno prisutnih. Veliki pozdrav Mile 🙂