Reanima

S pročelja mog tijela

kaplje tisućljetni umor

i natapa vrijeme

prizorima utamničenih mrazeva.

Neodživljeno se sunovratilo

s golgotskih visova

u udolja gdje djetinjstvo

još pije bistrinu žara

onih koji žive.

Žalo sad miriše na paklinu.

I masline plode oporost danu.

Sve prijetnje neba i zemlje

porođene sa mnom

vrisnule su u buci snijega.

 

Na dovratnicu svijeta

objesih svoju sjenu

i naga stadoh pred istok.

12 komentara za "Reanima"

  1. mirko1
    mirko1
    15/04/2018 at 10:06 am Permalink

    Ako se ne uhvatimo ukoštac s neumitnošću, odnosno sa svijetom kakav jest, ili sa svijetom u sebi kakvi jesmo – onda i ne živimo. (Životarenje je nešto drugo).Divim se zapravo tvojoj nevjerojatnoj snazi izričaja koja fragmentima zida cjelinu… koja je opet samo fragment Zagonetke zvane Život. Ono što jest tvoja poezija mogu izrazom dozvati knjiž.kritičari, a ja, ja u svojim duševnim barkama s izborom odlične poezije ljuljuškam se na valovlju koje mi je dato da preživim ovozemaljski udes, ili raj…
    Nije opće mjesto i nije izlizana fraza sljedeće: Hvala ti što postojiš i dijeliš s nama svoja poetska djela.

  2. roverroverled
    roverroverled
    15/04/2018 at 10:29 am Permalink

    Na dovratnicu svijeta
    objesih svoju sjenu
    i naga stadoh pred istok.

    Branka fenomenalno da fenomenalnije ne može da bude. Veliki pozdrav.

  3. Marija
    Marija
    15/04/2018 at 12:35 pm Permalink

    Na dovratnicu svijeta
    objesih svoju sjenu
    i naga stadoh pred istok.

    Sudbina i nemoć čovjekova. Potpuno prepuštanje neminovnom. Ni jednu nakupinu svijeta sobom ne odnosi. Nag, praznih ruku, ranjen životom.

  4. Murtulica
    Murtulica
    15/04/2018 at 1:11 pm Permalink

    “Na dovratnicu svijeta
    objesih svoju sjenu
    i naga stadoh pred istok.”

    Izvrsna!!!

  5. danijela
    danijela
    15/04/2018 at 1:13 pm Permalink

    oduševljavaš, pozz ti

  6. branka
    15/04/2018 at 2:16 pm Permalink

    Lean, Murti, Dano, hvala vam!
    Marija, ufam se da nam ovolika ljepota, pa i ovolika bol nije dana uzalud!
    Mirko, meni su tvoje riječi i misli sasma dovoljne. Hvala ti!

  7. katarinab
    katarinab
    15/04/2018 at 4:59 pm Permalink

    Branka, fascinirala si me snagom izričaja. Izdvojila bih stih koji su svi izdvojili.
    “Na dovratnicu svijeta
    objesih svoju sjenu
    i naga stadoh pred istok.”
    Nažalost, život nam daje više boli i patnje negoli ljepote i sretnih trenutaka (njih ima tako malo). Iz te patnje se rađaju veliki pjesnici, a ti to jesi u svim svojim stihovima.

    Lijep pozdrav!

  8. Mihaela
    Mihaela
    15/04/2018 at 7:31 pm Permalink

    Stihovi koji se moraju osjetiti!

  9. robijan
    robijan
    16/04/2018 at 9:12 am Permalink

    Sviđa mi se pjesma! 🙂

  10. branka
    16/04/2018 at 9:24 am Permalink

    Mihaela, Robijan, hvala vam!
    Katarina, hvala Vam. Bol je zajednički nazivnik svim ljudima. Neki je obgrle, neki prolaze kroz nju kao kroz žar. Treba istrajati.

  11. salke
    salke
    16/04/2018 at 11:01 am Permalink

    Na dovratnicu svijeta

    objesih svoju sjenu

    i naga stadoh pred istok.

    Moćna poezija, donekle mi govori o determiniranosti sudbine i želji po svlačenju svega za reanimu (novi duh) i novi život.

    Čestitam ti Branka!

    Lijep pozdrav tebi

  12. branka
    16/04/2018 at 4:20 pm Permalink

    Salke, hvala!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.