S pročelja mog tijela

kaplje tisućljetni umor

i natapa vrijeme

prizorima utamničenih mrazeva.

Neodživljeno se sunovratilo

s golgotskih visova

u udolja gdje djetinjstvo

još pije bistrinu žara

onih koji žive.

Žalo sad miriše na paklinu.

I masline plode oporost danu.

Sve prijetnje neba i zemlje

porođene sa mnom

vrisnule su u buci snijega.

 

Na dovratnicu svijeta

objesih svoju sjenu

i naga stadoh pred istok.