Sutkinja Rozaida Naglav napisala je osvrt na roman “Zona” Marije Juračić.

Zona je ime kamenjara na rubnom području grada, koji se širi i u kojem su našli dom beskućnici, marginalci društva, izmješteni iz normalnih života, ali će i taj kamenjarski svijet ubrzo postati betonski mravinjak, a Zona će se premjestiti dublje u kamenjar jer svaki grad, nažalost, ima svoju Zonu. I baš tamo je skončao s metkom u trbuhu Markan Šarin, tajkun koji je proždrljivošću grabežljivca na popis svoje imovine dodao i to neurbanizirano područje.

Glavni lik romana, istražiteljicu Iku Ekl, njenog suradnika Ninna Ritzia i njezinu ljubav Egona Horvata imali smo prilike upoznati u prvom romanu ovoga ciklusa „Jedne zime u Hrastovu“ u kojem se Ika zatekla u malom,  obiteljskom hotelu „Serena“ u blizini planinskog mjesta Hrastova, dok nije  niti slutila da će se njen odmor pretvoriti u dramatičnu potragu za ubojicom.

Dok u prvom romanu autorica gradi priču koja se odvija u zatvorenoj sredini izoliranog hotela, istrgnutoj od ostatka svijeta i ostaje usredotočena na preplitanje samo onih likova koji su nosioci zapleta i raspleta priče, u Zoni  sadržajno pristupa strukturi romana na način da prepliće više različitih dimenzija u pogledu aktualnih društvenih zbivanja pa onda uvjerljivo i na svjež način gradi psihologiju likova. Upravo jasnost i lakoća izričaja autorice, omogućava da ta slika bude  umješno i nenametljivo ukomponirana u permanentno napeta događanja romana, koji je tako, u svakom pogledu, aktualan, sočan i vjerodostojan.

Istražujući ubojstvo Markana Šarina, istražitelji  ubrzo utvrđuju kako je Šarin oko sebe stvarao žrtve pa svi iz njegovog okruženja nemaju alibi, ali zato svi imaju motiv za njegovo ubojstvo … Tko je ubojica, razotkriva se tek na kraju romana i taj rasplet iznenadi, a istovremeno posve logično iskazuje da taj finale nije umetnut umjetno, nego je plod analitičkog pristupa autorice koja nekompromisno gradi logičan slijed događaja od početka do kraja romana.

Zona na kraju dobiva višestruko značenje. Ona je područje koje svaki grad ima i koje će imati dokle god postoje ogromne  društvene razlike među ljudima, ali ona je i zona  ljudskih zabluda, kako to na kraju iznosi autorica, a čitatelj  može zaključiti i u zoni logike, da samo  poštujući druge, jačaju u nama samima one silnice, zbog kojih nismo laki plijen hijenama kad zamirišu bilo koju našu slabost, dok u društvu nestaju osnovne moralne vrijednosti.  Zato, biti čovjek  je najviše što čovjek može postići.

 Rozaida Naglav