Tvoj osmijeh dušo više ne pomaže

osta pusta kula,otišle su straže

kraj spuštenog mosta srušena su vrata

nagorio kamen, nema niti tata.

 

Usamljena sjenka kulu obilazi

težak joj je korak, ruka kamen mazi

duga zlatna kosa iznad crnog plašta

varka tamne noći,stvarnost ili mašta.

 

Nestrpljivi vranac kopitom udara

daj, pođimo dalje od ovih utvara

negdje na tom putu iza crnih noći

čekaju nas jutra, do njih valja doći.