Tvoj osmijeh dušo više ne pomaže
osta pusta kula,otišle su straže
kraj spuštenog mosta srušena su vrata
nagorio kamen, nema niti tata.
Usamljena sjenka kulu obilazi
težak joj je korak, ruka kamen mazi
duga zlatna kosa iznad crnog plašta
varka tamne noći,stvarnost ili mašta.
Nestrpljivi vranac kopitom udara
daj, pođimo dalje od ovih utvara
negdje na tom putu iza crnih noći
čekaju nas jutra, do njih valja doći.
Mihaela
Marija
boba grljusic
03/09/2012 at 5:03 pm Permalink
Teske ferze Mare, kao ta senka nad kulom. Do tih jutara treba stici.
Sve pohvale za pesmu, meni jedna od najboljih. Lep vecernji pozdrav 🙂
03/09/2012 at 6:00 pm Permalink
ODLIČNA pjesma. Ovo sam napisao nakon trećeg čitanja. Ovaj put od ograničenog vremena ne mogu ništa drugo dodati. POZDRAV, MARIJA.
03/09/2012 at 6:03 pm Permalink
čekaju nas jutra do njih valja doći, jedna od boljih, tvojih što do sada pročitala sam, i stil i rima i tema i poruka,jednom riječju divno, pozdrav
03/09/2012 at 6:09 pm Permalink
Hvala na komentaru dragi ljudi. Mali pjesmuljak, ali meni drag 🙂
03/09/2012 at 6:34 pm Permalink
Posebno lijepa pjesma, pozdrav Mare !
04/09/2012 at 6:26 am Permalink
Zbilja, posebna si ti pjesnikinja, ljepota je tvoje poezije prepoznatljiva u jednostavnosti stiha i riječi koje daju posebnost u slikama 🙂
04/09/2012 at 8:22 am Permalink
Lijepa pjesma, pozdrav Marija! 😉
04/09/2012 at 11:23 am Permalink
Hvala dečki, Pozdrav!
04/09/2012 at 4:52 pm Permalink
Nestrpljivi vranac kopitom udara
daj, pođimo dalje od ovih utvara
negdje na tom putu iza crnih noći
čekaju nas jutra, do njih valja doći.
marija lijepe pjesničke slike stvaraš, želim ti lijep dan
naranča
04/09/2012 at 5:10 pm Permalink
Song 🙂