Bio je dječak mršavih nogu
Sa jednim gumbom na starom kaputu
Očiju plavih, pogleda tužnog
Trkao je kamenje po prašnjavom putu.
Voljeli su ga svi stari i mladi
Jer narav su njegovu dobro znali
Iako je bio visokog rasta
Svi su ga od milja zvali”mali”.
Al’ velika tuga u njegovoj duši
Svoje je gnijezdo odavno svila
Još kao bebu, u kolijevci staroj
Bolesna ga majka napustila.
Odletjela je kažu, gore, na nebo
Drugi to pak nazivaju rajem
Šetao je sam, pogleda tužnog
U starom kaputu, našim krajem.
Nikog’ nije im’o da mu utjehu pruži
Dok je lutao sam na svijetu tom
Da mu jutrom doručak spremi
I pruži topao, siguran dom.
24sata.hr
julija
Lav
Tonka
25/03/2019 at 7:59 pm Permalink
Toliko je tuge pod kapom nebeskom, a pjesnik ne može mimo nje samo proći.
25/03/2019 at 8:12 pm Permalink
Tužno, ali lijepo napisano, Suzana. Veliki pozdrav.
25/03/2019 at 8:24 pm Permalink
Ne dao bog nikome takvu sudbinu. Baš je tužno!
26/03/2019 at 7:23 pm Permalink
Lijepo, ali pretužno.
Lp!
27/03/2019 at 4:21 pm Permalink
Očarani, zahvaljujem se i tople pozdrave šaljem !
27/03/2019 at 8:20 pm Permalink
odlična
lp