Ja obična sam sanjalica
vjetrom zamršene kose,
od kamenja izbodene noge bose
što sluša more na sprudu
i moru pjesme sjetne kazuje
dok val mi miluje stopala
a brodiće na pučini ljljuška maestral.
Ni žena ,ni sirena zagledana u daljine
sanjam mjesta neotkrivena,
i za čula doživljaje jedinstvene.
Srce kaže,“ ja bi tamo dohvatiti sreću“
um će nato „za to nema lijeka
sudba tvoja za te ima ulogu veću
odmaraj sada još ti reći ne ću.“
Mirim srce, umu pravo dajem
ostajem na sprudu sanjat zagrljaje.

Štefica Vanjek-Štefi