Show must go on

U ovo jutro,
treba uzdići molitvu k tebi Bože,
al vidi kako jadne i slabe
kraj tijela, ruke mi vise
vidi kako misli polegle oko mene,
tko još za podići se, snage ima?
Ko neka smiješna kreatura, izgužvana,
iz koje sav zrak je istisnut,
ko sjena zaboravljena ležim,
vjeđama sam se pokrila,
od ovog jutra, u njihov mrak bježim.
Al ne da se dan,
pa me zadirkuje, za rukave vuče,
neposlušni glasovi, zvuk, jedan za drugim,
oko mene guraju se, buče.
A ja bih htjela, da još samo malčice
potraje mir noći, njena blaga tišina,
al ne da se dan, ne daju glasi,
viču: još u tebi snage ima!
Koliko još, pitam se, tražit ćeš od mene živote,
što kad i zadnje zrnce mene se potroši?
Hoćeš li stati svijete?
Što li ćeš onda dane?
Ako praznina prekrije mi oči?
Ne čuje dan.
Ne sluša vrijeme.
Svijet ide dalje, i ljudi i sjene.
Pa se dižem zadnjom snagom,
tuga me podbočila,
udahnem ko zadnji put,
zalelujam, ko da je prvi korak,
potražim Svjetlo umornim očima.
I plakala bih, al nema vremena,
život već gura me, nestrpljiv, požuruje,
dobro, idem, evo me,
i kad ne mogu, opet ustajem.
I idem, cijelo mi tijelo bruji,
navlačim ga kao kostim za još jedan skeč,
što mi danas život u ruke stavlja,
komediju, dramu, šutnju ili riječ?
Klanjam se s osmijehom u polupraznoj dvorani,
publika si vidim, opet, misli svoje,
poskočim dražesno, pirueta, stoj na glavi?
Tko je glumac, tko publika?
moje misli dvoje..
Još jedan show, ma, što je to za mene,
igrala sam ja i zahtjevnije role,
pa nabacim zvijezdu, dva jelenja skoka,
i kotač se opet vrti, vrti..
i ja s njim…do tišine nove…
(Iza šutnje, 2006.)
autorica lutke Inga Ivashchenko

 

8 komentara za "Show must go on"

  1. AnjaL
    26/11/2018 at 7:44 pm Permalink

    i kad ne mogu, opet ustajem.
    I idem, cijelo mi tijelo bruji,
    navlačim ga kao kostim za još jedan skeč,
    što mi danas život u ruke stavlja,
    komediju, dramu, šutnju ili riječ?

    Odlični stihovi! Pozdrav Danijela!

  2. Marija
    Marija
    26/11/2018 at 7:55 pm Permalink

    Ne čuje dan.
    Ne sluša vrijeme.
    Svijet ide dalje, i ljudi i sjene.
    Ne razmišljamo o čovjeku koji oživljuje lik na pozornici, zaboravljamo da i on ima svoje teške trenutke, svoj život, da mu se ponekad umire dok nas zabavlja. A život je široka pozornica na kojoj radnja uvijek teče.:)

  3. Daniela Bobinski
    Daniela Bobinski
    27/11/2018 at 8:40 am Permalink

    2006. bilo je to u mom životu neko drugo vrijeme, još nisam htjela prihvaćati život kako mi dolazi, u međuvremenu pronašla sam način živjeti što mi život donosi, a iznaći vrijeme za ono u čemu se i ja osjećam živa, ova pjesma mi je i dalje silno draga, jer opisuje onu klicu prkosa u čovjeku koja podiže i kad misliš da je nemoguće, mnogo kasnije shvatila sam tko ju je zasijao 🙂

  4. gabi
    27/11/2018 at 9:40 am Permalink

    Život je nepredvidiv i onda kad se čini da ne možemo dalje otvori neke nove mogućnosti koje nas pokreću da pomičemo svoje granice.
    Odlična pjesma Daniela!:)

  5. salke
    salke
    27/11/2018 at 10:44 am Permalink

    Ne čuje dan.
    Ne sluša vrijeme.
    Svijet ide dalje, i ljudi i sjene.

    Moćna pjesma istine, ne sakrivanja. Sviđa mi se vrlo.

    Veliki pozdrav, Daniela.

  6. Murtulica
    Murtulica
    27/11/2018 at 7:37 pm Permalink

    “i kad ne mogu, opet ustajem.
    I idem, cijelo mi tijelo bruji,
    navlačim ga kao kostim za još jedan skeč,
    što mi danas život u ruke stavlja,
    komediju, dramu, šutnju ili riječ?”

    Odlično!
    Lp, Daniela:)

  7. Daniela Bobinski
    Daniela Bobinski
    27/11/2018 at 8:08 pm Permalink

    hvala svima, evo samo da napomenem da ja jesam i kazališno dijete pa mi je ova usporedba bila bliska 🙂

  8. Daniela Bobinski
    Daniela Bobinski
    27/11/2018 at 8:25 pm Permalink

    a Gabi, ja sam bila od onih sa čvrstim planom, predanim radom, sjajnim uspjesima, jasnim smjerom i onda zidom, no zahvaljujući tom zidu počela sam pisati poeziju, prihvaćajući život mijenjala sam se, taj drugačiji put donio mi je mnogobrojna bogatstva koja vjerojatno ne bih zadobila da je bilo po mom, sada razumijem, no tada je bilo prilično bolno, divno je što sada ipak živim i svoj san i još mnogo toga divnoga, no prvo sam ga se morala odreći zbog drugih, ljubav se tako uči 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.