Kada nekome trebamo pojasniti što su sinonimi, a želimo da nas odmah razumije, najbolje  je reći da su to riječi iste vrste koje imaju isto ili slično značenje, ali različit oblik  (žalost, tuga/ radost, veselje/ knjižnica, biblioteka). Možemo se poigrati i dobrim križaljkama koje vrve sinonimima.

Bogatstvo jednog jezika ovisi o količini sinonima koje njegov leksik posjeduje, a bogatstvo izražavanja jednog književnika ovisi o njegovoj umješnosti da te sinonime i koristi.

Stručnjaci  kažu da je za osnovno međuljudsko sporazumijevanje dovoljno poznavati 3000 riječi nekog jezika, a da ih je vokabular Shakespearea imao preko 2I 000. I ne zaboravimo da su od tada protekla stoljeća.

Od hrvatskih pisaca teško da je netko bogatstvom svog leksika nadmašio Miroslava Krležu, ali tu tvrdnju tek valja istražiti.

No priča o sinonimima bila bi prejednostavna da se zadrži samo na nivou ispunjavanja jedne križaljke. Valja reći da su pravi sinonimi  rijetki, naime rijetko je potpuno značenjsko podudaranje dvije riječi. Takve sinonime nazivamo  istoznačnicama  jer se njihova  značenja potpuno poklapaju. Svejedno je hoćemo li ići u biblioteku ili u knjižnicu jer nema sumnje da ćemo stići na isto mjesto.  Češći je slučaj da sinonimi  imaju tek zajedničku značenjsku jezgru, ali se njihovo puno značenje ipak u nekim nijansama razlikuje.  Takve sinonime nazivamo bliskoznačnicama , a one nisu zamjenjive u svim kontekstima.  Pisac koji ima suptilan osjećaj za jezik, razlikovat će bliskoznačnost sinonima jer  od siromašnog vokabulara, možda je gore upasti u zamku automatskog zamjenjivanja jedne riječi  drugom jer tako možemo čitatelju poslati krivu poruku.

Bliskoznačnice imaju doduše slično, blisko značenje, ali se međusobno razlikuju. Recimo da im je ista značenjska jezgra, ali područje oko te jezgre je različito.

Ono se razlikuju po širini slike koju šalje (hodati, šetati) po emotivnom naboju (žalostan, sjetan) po objektivnosti govornika ( ružan, odvratan) po intenzitetu značenja ( dosadan- nezanimljiv) po pripadnosti standardnom jeziku ( lice, faca).

Stvar je stilskog odabira hoćemo li  reći da je netko pao u ponor, bezdan, ambis, da netko izgleda kao div, džin, kolos, orijaš, grdosija, ali nije nikako svejedno je li netko tužan ili sjetan, prestrašen ili uspaničen, osjeća li strah ili bojazan. Te fine značenjske nijanse riječi čine bitnu razliku u pisanju.

*

Marija Juračić