Zašij nas pod svoje vjeđe,

vid da nam u mrak obučeš.

Između nepca i jezika

riječima je hladno.

Čuješ li kako pepeo gori

u nebeskoj kosi

o koju smo jednom

objesili vjetar?

Pod noktima

zebu nam zvijezde.

Samoći ukrali smo oko,

pa uhodimo bogove

krivovjerujući sebi.

 

Iz zemlje zapomaže ništa.

Mi puzimo noseći školjku

u kojoj zrije slatko kamenje.

Možeš li među ničim

postati ja?

Smiješ li?

 

~Mojoj ljubavi.~