Podiže prevrnut stolac

i sjeda

blijeda

teška

posve staložena

ono od malo prije

samo je težina

na suhoj grani  ogledalo se njiše

predaleko

odraz vlastiti  ne vidi

i ne mora

osjećaji  su zamrli

bez njih ni ona nije

nešto je ipak  drugačije

od svakodnevnog

koje  zna

i bolnije

glas-jauk bi van

ona mu neda

nebo joj kapne među stopala

glava joj sunovrat

miriše cijeli dvor

po njoj