Podiže prevrnut stolac
i sjeda
blijeda
teška
posve staložena
ono od malo prije
samo je težina
na suhoj grani ogledalo se njiše
predaleko
odraz vlastiti ne vidi
i ne mora
osjećaji su zamrli
bez njih ni ona nije
nešto je ipak drugačije
od svakodnevnog
koje zna
i bolnije
glas-jauk bi van
ona mu neda
nebo joj kapne među stopala
glava joj sunovrat
miriše cijeli dvor
po njoj
Suzana Marić
julija
13/04/2012 at 10:23 am Permalink
nebo joj kapne među stopala
glava joj sunovrat
Lijepo u svakidašnjem čak i kada se osjeća težina. 🙂
13/04/2012 at 10:39 am Permalink
Od njene staloženosti, mirnoće, možda i određene pomirenosti napravila si dojmljivu pjesmu. Uvijek mi je blizak, Iili bolje reći – dotiče me – doživljaj, uvjetno rečeno, NEČEGA, a kad ga se stavi u fikciju, u pjesničku sliku, onda je to moj svijet.
POZDRAV Boba!
13/04/2012 at 1:04 pm Permalink
Pjesma je super, ali ja bi malo to skupio, jer tesko je poloviti misli kada nema interpunkcije, iako je skoro svaki stih misao za sebe. Ali kada sam jednom ulovio ritam, tada je njezina ljepota došla do punog izražaja. Ali, za to mi je trebalo nekoliko čitanja… a možda sam i ja danas malo mutav jel sam upravo dao pola litre krvi… 🙂
LP
13/04/2012 at 5:08 pm Permalink
glas-jauk bi van
ona mu neda
Dobro poznat osjećaj ali i ta bol je nešto drugačije od svakidašnjeg.
13/04/2012 at 7:51 pm Permalink
Ova ti je kao rebus Bobo…tri puta citam ali jos nisam sve pohvatao.U svakom slucaju zanimljivo 🙂
Pozdrav!
13/04/2012 at 8:43 pm Permalink
nebo joj kapne među stopala
glava joj sunovrat
miriše cijeli dvor
po njoj
sviđa mi se
puno pozdrava
sfd