Nitko ne zna što se krije u nama

ni sami ne znamo svoje dubine

prebiru li po zlatnim strunama

prsti svetice, nokti konkubine.

 

Koračamo oprezno po daskama

tužnih klaunova pune su bine

i kako prepoznati pod maskama

riječ svetice, tajnu konkubine.

 

Ostavljamo trag mrvicama duše

s nadom da smo prosuli rubine

istine rastu , s nama se ruše

skromno svetice, sjajno konkubine.

 

Iznad nas klepeću nečujne ptice

čuvari na mutnom  putu sudbine

nosi li svako anđeosko lice

svjetlo svetice, tamu konkubine.