Zaputim se  putem dugog popodneva

usporava me debela prašina

kao pupkovina

zemlja ispred mene  nauznak legla

upalog stomaka u nebo  gleda

mene sram posred kolovoza

u  tko zna kojem po redu

danu bez kiše

kao da je krivica moja

što nebo ne haje

što se zemlja predaje

što krenuh u šetnju nasumce

što mi se čini da prati me

stotinu pjegavih lica

žutih zjenica

smije mi se nesvjestica

treba mi  voda
voda mi treba

tako ti sunca
ječi širina

                                                                                      hodaj samo hodaj